24. marta 1999. godine počela je agresija NATO pakta na Saveznu Repubiku Jugoslaviju, tokom koje je ovaj savez ubio na hiljade civila, rušio bolnice, stambene zgrade, mostove, ambasade… Do današnjeg dana niko nije odgovarao za ovaj zločin.
DF se sa ponosom i pijetetom sjeća svih stradalih, od naše Milice Rakić i stradalih u Murinama, do onih div junaka sa Košara i Paštrika, koji se ni za milimetar nijesu pomjerili NATO-u i njihovim slugama iz terorističke OVK.
Otpor koji su Vojska Jugoslavije i policijske snage Srbije pružile najvećoj vojnoj sili u istoriji, ostaće za ponos i za sve vojne i istorijske udžbenike, kao primjer patriotizma, hrabrosti, sposobnosti vještine.
I građani Crne Gore, njih preko 60 000, se odazvalo pozivu da se brani otadžbina, čime su se pokazali dostojni svojih predaka. Sa druge strane, vlast u CG je pomagala agresoru i vršila opstrukciju aktivnosti Vojske Jugoslavije.
Milo Đukanović se usred vojnih dejstava sastajao sa liderima NATO, a ministri iz vlade CG su pozivali na dezerterstvo, uvodili radnu obavezu, cijepali vojne pozive, gasili vodu i struju vojsci, što je jedan od najtežih i najružnijih primjera izdaje zabilježenih u istoriji Crne Gore.
I pored toga što je prva žrtva pala u Danilovgradu, i što su na mostu u Murinu pobijena djeca i nedužni ljudi, crnogorski režim je silom, bez referenduma, suprotno volji građana, uveo Crnu Goru u savez koji je ubijao naš narod i rušio našu državu.
Isti taj režim godinama zabranjuje roditeljima ubijenih i predstavnicima udruženja ratnika i političkih stranaka da u kasarnama Vojske CG odaju poštu žrtvama. U isto vrijeme, vlast je slala svoje predstavnike u Knin na obilježavanje zločinačke akcije Oluja, čime je nanijela još jednu sramotu ovoj zemlji koja se ponosila svojom vojskom, herojstvom i junačkom tradicijom.
Sigurni smo da dolazi vrijeme patriota i povratka tradicionalnih vrijednosti u Crnoj Gori, a tada će se oni koji su 1999. izdali narod i otadžbinu naći na smetlištu istorije.
Neka je vječna slava svim žrtvama NATO agresije na SRJ.