Piše: Emilo Labudović
Ne izabraše Te, dragi moj (ovo „moj“ u svakom pogledu) Todore. Ne izabraše Te, ali ne iznenadiše. Iznaneđenje bi bilo da jesu. Ne znam da li si nekom od članova Žirija za nagradu Oslobođenja Podgorice bio profesor, ali bio – ne bio, ovo mi sve liči na osvetu loših đaka.
Ne dodijeliše Ti nagradu grada u kojem si proveo tolike godine i dao mu najviše što jedan časni intelektualac može da da: sebe. Generacije i generacije učenika kojima si tumačio rođeni jezik i književnost znaju da si ovu nagradu zaslužio ne za jednu već desetine knjiga koje si objavio. Ali, moj (u svakom pogledu) Todore baš to je bio motiv i razlog da Ti je ne dodijele. Jer, Todore, u tim si knjigama tragao i nalazio najljepše riječi, misli i nijanse srpskoga jezika. Ali, oni nijesu i neće zaboraviti kako si onda, dok su stotine tvojih kolega pognutih glava gledali kako im razapinju jezik na kojem su progovorili i školovali se, ustao i stao. Stao visok i uspravan kao bor sa Čakora, braneći čast, dostojanstvo, ponos i tradiciju. Branio jezik roda svoga na koji su nasrnuli nepismemi jezikoslovci, prodani političari i ostrašćena rulja.
Bio si, jesi i za sva vremena ostaješ simbol ljudskog dostojanstva i profesionalnog digniteta, a za to se, moj Todore, ne dijele priznanja. Bar ne za života. A osim toga, to što si „Velički“ kamen je o vratu sa kojim se teško penje uz brdo. Jer, i Velika i svi mi „velički“ još uvijek smo, trnovim vijencem krunisani, na putu uz Golgotu.
Meni lično čini čast što sam Te predložio, jer to je najmanje što sam mogao da učinim. I za Tebe i za sebe. Jer, zadužio si sve nas, svekoliko srpstvo i srpsku jezičku zajednicu, zadužio toliko da bi nagrada bila tek skroman pokušaj da Ti se odužimo. Ali, jedno je sigurno: rod Tvoj, srpski i Velički, neće zaboraviti. Ni Tvoja predavanja, ni Tvoje knjige, ni Tvoje kritike i eseje, a posebno ne Tvoje slike na kojima si, kao pupčanom vrpcom neraskidivo vezan za Polimlje i Metohiju, slikao „tugu sokaka rodnih“, kako to napisa naš zemljak, Dušan Kostić.
Da su Ti je dodijelili, bila bi to više čast i priznanje nagradi nego Tebi. Ali, u ovom sumornom vremenu i u ovom puzajućem društvu, za tvoj uspravni hod nema mjesta. Osim, možda, na manekenskoj pisti u, tuđim rukama kreiranom, odijelu. Ali, nijesi Ti, Todore, od te vrste i od toga soja.
Podgorica je juče proslavila svoj dan, nikad skromnije i nikad sumornije. I pravo da Ti kažem, nešto Te tako gordog i ponositog, nijesam mogao ni zamisliti u tom sveopštem sivilu. Kako god, moj Todore, i žao mi je i nije mi žao. U svakom slučaju, Ti si već nagrađen visokim mjestom u srpskoj književnosti i ukupnoj istoriji roda, roda Tvoga, Srpskog i Veličkog, sa čime se malo koja, pa ni ova, nedodijeljena nagrada ne može samjeriti.
Neka si nam živ i zdrav, i na mnogaja ljeta!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
Gospodin Velički je već nagradjen
od Roda svog i visokim mjestom u knjizevnosti.
I, ljudskosti !
Hvala Emilo, na toplom pismu, koje je
IZNAD svih nagrada koje bi mogle da dodijele
sumorni ljudi sumornog glavnog grada.
TAKO IZGLEDA PODGORICA DANAS.
NADAJMO SE BOLJIM VREMENIMA !