Vrlo često kažu da je negativna strana naše, u globalu gledano bez dileme slavne istorije bila ta što je ženski položaj u našem društvu kroz istoriju bio izuzetno težak. Svakako, na to su uticale brojne istorijske, političke, ekonmske i druge društvene okolnosti. Žena jeste bila često poštovana kao neko ko je imao izuzetno značajnu ulogu u porodici, ali ipak na njen angažman van okvira domaćinstva maltene do skora se nije gledalo blagonaklono.
Ipak, pored brojnih izazova koje je patrijarhalno vrijeme nosilo sa sobom, u crnogorskoj prošlosti izdvojile su se i snažne, umne, hrabre, samosvjesne žene slobodarke duše i rodoljubivog srca. Jedna od njih bila je i Vasilija Vukotić, jedina žena koja je učestvovala u slavnoj Mojkovačkoj bici, ćerka crnogorskog serdara Janka Vukotića.
Savremena Crna Gora ukoliko želi da njeguje svoje kulturno i istorijsko nasleđe, a sa druge strane da aktivno doprinosi i osnažuje položaj žena u društvu i njihov politički, karijerni, akademski i svaki drugi angažman, mora na adekvatan način njegovati sjećanje na svoje velikane, a sa naročitim pijetetom se odnositi prema ženama svoje duge istorije.
To podrazumijeva sjećanje, pominjanje, uvažavanje, a ponajbolje se manifestuje javnim narativima, ali i adekvatnim poštovanjem davanjem spomen-obilježja. Baš zbog svega ovoga važno je postaviti pitanje, kako za resorno Ministarstvo kulture i medija, tako i za podgoričku loklanu samoupravo – kako to da jedna ovakva ličnost iz crnogorske istorije nije dobila do sada ni ulicu, a niti neko drugo spomen-obilježje?
Znači li nam istorija i za šta drugo nego za populizam i „busanje u prsa“? I znače li nam fascinantne žene naše istorije? I da li se borba većinskog dijela civilnog sektora za ženska prava završava onda kada ta borba prestaje biti forma od koje se profitira i postaje suština za koju bi trebalo da se živi?
