“Otvoreni Balkan” je prva ozbiljna integrativna inicijativa koja je potekla iz našeg regiona

Piše: Feđa Pavlović

U priči o “Otvorenom Balkanu”, sadržaj date inicijative valja sagledati van ispraznih dnevnopolitičkih floskula. Riječ je o skupu bilateralnih sporazuma čiji je cilj ostvarenje četiri temeljne slobode na kojima počiva projekat EU (slobodan protok roba, usluga, kapitala i ljudi).

Pitanje učešća Crne Gore u “Otvorenom Balkanu”, razumije se, zahtijeva ozbiljnu i argumentovanu javnu raspravu. Međutim, argumentacija koju smo dosad mogli da čujemo protiv našeg učešća u “OB” – prijetnja suverenitetu, opasnost od utapanja u velikodržavne projekte susjeda – nije ubjedljiva.

Protivnici učešća Crne Gore u “Otvorenom Balkanu” podržavaju evrointegracije i promovišu principe na kojima taj proces počiva, ali zato regionalnu implementaciju istih tih principa – četiri slobode, kroz “OB” – predstavljaju kao prijetnju crnogorskoj suverenosti. Kakav je to koncept ‘suvereniteta’ koji ugrožava inicijativa za uklanjanje administrativnih i drugih barijera između Crne Gore i njena tri balkanska susjeda u cilju slobodnije trgovine, mobilnije radne snage, itd. – a ne ugrožava ga učlanjenje zemlje u EU?

Pritom, “Otvoreni Balkan” je prva ozbiljna integrativna inicijativa koja je potekla iz ovog našeg regiona. Zašto je to važno? Zato što su dosad, u procesu evrointegracija, političke elite država Zapadnog Balkana (pre)često pristajale na ulogu pasivnog objekta neokolonijalnih odnosa. Vrijeme je da izađemo iz uloge đaka koji rade “domaće zadatke” i koji su nesposobni da bilo šta samostalno osmisle, formulišu i predlože našim ‘evropskim partnerima’. Da napokon odbacimo tu ružnu, autošovinističku vizuru sopstvene inferiornosti i da, za promjenu, preuzmemo inicijativu.

Nedovršenost “Otvorenog Balkana”, koju njeni domaći oponenti o navode kao razlog da se držimo po strani, zapravo je šansa za Crnu Goru. Ulaskom u “OB” dok je ovaj projekat još uvijek u začeću, dobijamo priliku da se aktivno uključimo u njegovo uobličavanje, i da u tom procesu partnerima nametnemo naše strateške prioritete. Ako nismo u stanju da u sklopu “OB”, u pregovorima o budućim bilateralnim sporazumima sa Srbijom, S.Makedonijom i Albanijom, branimo naše državne interese – čemu onda da se nadamo unutar Evropske unije? Šta će nam politička elita koja u startu diže ruke i priznaje da nije kadra da u regionalnim okvirima zastupa nacionalne interese?