Otac Velibor Džomić: U Crnoj Gori se, kada su u pitanju žrtve sa „Zidanog Mosta”, posle promjene vlasti 30. avgusta gotovo ništa nije promijenilo!

Novo svijetlo na stradanja hiljada crnogorskih četnika u Sloveniji baca knjiga „Put smrti” protojereja-stavrofora Velibora Džomića, autora više knjiga o stradanju Srpske pravoslavne crkve u 20. vijeku i duhovnika u Crkvi Ružici i kapeli Svete Petke na Kalemegdanu. Već sam podnaslov ove potresne, nedavno objavljene knjige u izdanju „Vukotić medije” – „Ispovijest četnika o bratoubilačkom ratu” – potvrđuje da smo jako dugo čekali na istinu, koja jedino može pomiriti zavađenu braću. U knjizi se nižu autentična i bolna svjedočenja preživelih, koji su samo čudom uspjeli da uteknu sa stratišta. Te potresne istine mogu da budu nauk, poruke, molbe i zavjeti da se bratoubilačko zlo više nikada ne dogodi na ovim našim prostorima.

Džomić se nada da ćemo i pored podjela, koje još uvijek traju, izvući i pouke iz bratskog poklanja.

Da li je masakr nevinih žrtava u Sloveniji i dalje nepoželjna tema u Crnoj Gori i Srbiji?

– Potresna je i mnogima još uvijek nepoznata istorija srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali posle njegovog završetka. Nažalost, vrlo rijetko se govori o našim bratskim ranama, a one nisu ni male ni zanemarljive. Tom temom se, s manjim prekidima, bavim duže od tri decenije. Komunistički zločin u Sloveniji nad ideološkim protivnicima je, bez ikakve sumnje, najveći zločin na prostoru bivše Jugoslavije posle zvaničnog završetka Drugog svjetskog rata. Nažalost, mnoge masovne grobnice Srba koji su pobijeni od bratske ruke do danas nisu obilježene. U tim masovnim grobnicama počivaju brojni srpski sveštenici, intelektualci, privrednici, domaćini.

Samo žrtve komunista nemaju pravo na grob, spomenik, pomen i pamćenje

Jesu li žrtve zaboravljene i da li se možemo nadati njihovoj rehabilitaciji?

– Jame po Crnoj Gori u koje je ratna bratska ruka ubacila najbolje sinove našega naroda ni do danas nisu obilježene i zato se ne može reći da se nešto u odnosu prema žrtvama promijenilo. Drevna je istina da se ni živi neće umiriti na zemlji dok se mrtvi ne umire pod zemljom. Državne vlasti Republike Slovenije su na dostojan način obilježile više stotina grobnica žrtava koje su pobili Brozovi komunisti 1945. godine. Kod nas se više ne radi o tome ko je bio prav, a ko kriv. Načelno, radi se o ljudskom pravu na grob i pamćenje, koje je na našim prostorima ukinuto skoro osam decenija. Sve žrtve od kada postoje, osim onih koje su pobili komunisti, imale su pravo na grob i spomenik, pomen i pamćenje. Na ovom zemaljskom šaru odavno nema ni ubijenih, a ni onih koji su ubijali, jer su te vojske pod zemljom, a stiče se utisak da taj obračun na zemlji, tu među nama, još uvijek traje i da mu se kraj ne nazire ni u 21. vijeku. Uskoro će se navršiti jedan vijek od početka našeg građanskog rata i nadam se da taj događaj nećemo obilježiti podjelama, nego kao jedinstven narod koji je izvukao pouke iz bratskog poklanja.

Ima li skrivenih dokumenata koji bi do kraja razotkrili razmere ovog, ali i mnogih drugih zločina?

– Uvjeren sam da postoje određeni dokumenti koji svjedoče o komunističkim zločinima, ali su oni i dalje nedostupni zainteresovanim istraživačima. Do tada, pred nama su jedino sjećanja onih koji su imali retku sreću da prežive taj stravični zločin bjegom iz kolone smrti ili time što su pošteđeni zbog maloljetstva. Oni odvažniji su zapisali svoja bolna sjećanja i objavljivali su ih u emigrantskim časopisima i knjigama.

Da li je moguće izmirenje partizana i četnika? I kako?

– Srbi, kao i svaki drugi narod, imaju pravo na pamćenje, ali i pravo na saznanje. Dobro je što se sve više govori o kulturi sjećanja na žrtve, ali mi danas moramo da razvijemo i njegujemo kulturu saznanja o svojim žrtvama. Sve su to naši pradedovi, dedovi, očevi, kumovi, srodnici, komšije. Mi naše žrtve nismo zaboravili. Mi o njima vrlo malo ili gotovo ništa ne znamo. Srpskom narodu je, uz kulturu sjećanja, u ovom povratku Bogu i istorijski potvrđenim svetosavskim duhovnim vrijednostima, nasušno potrebna i kultura saznanja, pod kojom treba shvatiti upoznavanje sa sopstvenom istorijskom prošlošću i našim žrtvama. U Crnoj Gori se, kada su u pitanju žrtve sa golgotskog puta „od Vezirovog do Zidanog Mosta”, posle promjene vlasti 30. avgusta 2020. godine, gotovo ništa nije promijenilo. Nedavno je jedna grupa potomaka žrtava iz Crne Gore posjetila masovnu grobnicu u Kamničkoj Bistrici, gdje počiva oko 70 najboljih sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske i skoro tri hiljade Srba iz Crne Gore. Nije bilo nikoga u ime države Crne Gore, ali je zato bio prisutan Matej Slapar, župan Kamnika, sa saradnicima. Kao sveštenik znam i svedočim da se jedino u Hristu Spasitelju možemo pomiriti i zakopati ratne sekire.

Bježim od smrti

– Naša četvorka stiže na ivicu jame i mitraljez opali, padosmo u jamu, ostali me povukoše. Živ sam. Bog nije dao da me zrno pogodi. Ispod nas velika hrpa leševa i svi se njišu, podigla ih velika krv. Krv teško zaudara, ali šta mogu, čekam šta će dalje biti. Padaju u jamu drugi, treći, sve grupa za grupom, a ja se jedva odvezah i otrgoh od moja tri mrtva druga. Jama se sve više puni… pri kraju, u sijenci, čekam svoju sudbinu. Jama se napuni gotovo do vrha kada pobiše zadnju grupu. Tada ugasiše reflektore, okrenuše kamione i pođoše po druge, a ja polako izbauljah iz jame i kao ranjena zvijer, ruku svezanih iza leđa, stadoh bježati, bježati nekuda, ali ne znam ni kuda bježim ni gdje se nalazim, samo bježim, bježim da sam dalje od zločina, od smrti – priča Milan Mujo Šćepanović, rodom iz Mrtvog Dubokog, iz Rovaca u Crnoj Gori.

Englezi bez časti

– Major Zečević, preko tumača Nikčevića, pitao je engleskog oficira da li možemo da budemo sigurni da nas kakve neznane sile neće vratiti u ruke komunista, kojima se nipošto živi ne želimo predati. Engleski oficir, sa osmjehom na licu i namještenom začuđenošću zbog takvog pitanja, odgovori da nam „svima daje časnu riječ britanskog oficira” da je sve u redu i da mi idemo ka svojoj komandi u Italiju, a ne u Jugoslaviju –  zabilježio je Nedeljko J. Tijanić na 23. maj i prevaru engleske vojske.

(Kurir)