Kako se popis u Crnoj Gori primiče kraju, primiče se kraju i serijal intervjua koje je BORBA radila tokom procesa popisa stanovništva.
S tim u vezi, naš portal je kontaktirao i starješinu crkve Svetog Nikolaja u Amsterdamu, sveštenika Nenada Ilića koji je poznat na društvenim mrežama kao jedan od najistaknutijih propovjednika.
Otac Nenad je za BORBU komentarisao popis stanovništva i kazao da se tu ne radi o prostom statističkom podatku. Komentarisao je i Litije koje su se dogodile prije tri godine u Crnoj Gori i kazao da će vrijeme biti to koje će donijeti prave procjene – krunu misionarskog djelovanja Svetog mitropolita Amfilohija u Crnoj Gori.
BORBA: Popis u Crnoj Gori protiče mirno, bez većih tenzija, iako je na početku bilo opstrukcija. Šta je popis za vjernike u Crnoj Gori? Prost statistički podatak ili pak nešto više?
Otac Nenad: Naravno da se ne radi samo o statističkom podatku. Radi se prije svega o tome da li je kod dovoljnog broja ljudi u nekada ponosnoj Crnoj Gori ostalo dovoljno onih koji smatraju da je kolektivni identitet od velike važnosti i za lični identitet.
Za nekog se tu radi o nadi, za nekoga o strahu. Identitet sa velikim nasleđem obavezuje, mnogo obavezuje. Identitet čije su korijene sačuvali za sunarodnike velikani kao Njegoš i Marko Miljanov je obavezujući.
U duhu ovog čudnog vremena, mnogo je i ljudi koji ne bi da se obavežu, pa biraju kolektivne identitete mnogo manje čvrste, konstruisane i promjenljive, pri tom su možda i ubijeđeni da to više odgovara njihovoj slobodi, njihovom ličnom identitetu. Iza toga se obično krije samozaljubljenost i želja da se čovjek premjerava prema manjim uzorima. Što je lakše, ali ostavlja na kraju ozbiljnu prazninu u svačijem životu.
BORBA: Fakat je da je popis bio i političko pitanje 2011. godine kada je bivši režim, prema mnogima, vršio asimilaciju stanovništva pritiskanjem ljudi da se pišu kao Crnogorci. Zašto je to rađeno, po Vašem mišljenju, i kome je to išlo u korist?
Otac Nenad: Jugoslaviji… Šalim se, naravno. Ali postoji često kod vlastodržaca želja da naprave novi kolektivni identitet koji je bez temelja, korijena, i kojim se lakše upravlja. Uostalom i u Srbiji kad je došao na vlast, sadašnji predsjednik izjavio je da želi da promijeni identitet svog naroda. On je to obrazlagao time što moramo da se trkamo sa ostalima pa bi bilo poželjno da malo više postanemo trudoljubivi protestanti, u svakom slučaju da se bolje prilagodimo njegovoj viziji sopstvenog naroda kojim nije zadovoljan.
Tako je slično ondašnji vlastodržac u Crnoj Gori želio što više ljudi sa plićim korijenom. To je razumljivo – takvim ljudima se lakše upravlja.
BORBA: Litije u Crnoj Gori svakako su doprinijele da se građani oslobode i da zbace 30-godišnji režim. Kako biste komentarisali Litije, sa ove vremenske distance?
Ja mislim da će vrijeme tek donijeti prave procjene tih veličanstvenih litija – krune misionarskog djelovanja Svetog mitropolita Amfilohija u Crnoj Gori.
Nešto slično nije desetinama, možda i stotinama godina viđeno ni u pravoslavlju ni u cjelokupnom hrišćanstvu. Narod kao ikona! Ikona Carstva Božijeg u kome su svi zajedno, kao jedan, a svako očuvana ličnost. Nadpolitičko vaspitanje politike.
Bio sam ponosan dok sam pratio šta se sve to dešavalo u našoj prelijepoj Crnoj Gori, a posebno ponosan kad sam iz inostranstva na poziv prijatelja došao i da učestvujem makar u jednoj od tih veličanstvenih šetnji Carstva Božijeg na zemlji.
BORBA: Mislite li da su Litije doprinijele i načinu na koji će se građani danas, tri godine kasnije, izjasniti na popisu?
Otac Nenad: Narod ako je u Bogu je iznad bilo koje ovozemaljske države. A države su uvijek samo kompropmis. Otuda možda i razočarenje kod jednog broja učesnika litija što njihov plod nije bio politički jasniji i konkretniji. Drugačije i nije moglo biti.
Radilo se o događaju koji postoji na dva nivoa. Onaj zemaljski je nastavio kako može a onaj nebeski je ostao kao ideal i ponos buduće Crne Gore. Bilo je u litijama naravno i onih koji su se nacionalno opredeljivali kao Crnogorci, ali svima je bilo jasno da te rijeke ljubavi Božije pokreće prije svega srpski narod.
Ne znam dovoljno o sadašnjem stanju ali samo podsjećanje na litije u meni bi i da sam mislio za sebe da sam Marsovac pokrenulo želju da pripadam tom čudesnom narodu – ikoni, kakvog odavno nije vidjela ni Evropa, a nije ni cjelokupni hrišćanski svijet.
BORBA: Kakva je po Vašem mišljenju budućnost Crne Gore? I dalje podijeljena zemlja ili ipak može doći do prijeko potrebnog pomirenja?
Otac Nenad: Naravno da mora doći do pomirenja. I ne treba niko nikome da prebacuje opredeljenje. A na Srbima je da dostojanstveno svjedoče moral predaka i da ubjedljivo spoje prošlost sa budućnošću.
Mnoge zabune će se tada smanjiti, pa i one oko „biranja“ nacionalnog određenja. A tako lijepa zemlja kao što je Crna Gora jednostavno mora imati budućnost. Pa makar naslednici srpskih velikana ne mogli trenutno da im stanu uz rame. Drugačije je vreme – već i samo želja i volja da se opstane na teškom putu i svedoči vera i ljubav prema precima i potomcima – veliko je to.
Ne možemo se pisat Srbi ako smo Crnogorci ! Pope gledaj Crkvu pušti popis !