Piše: Bećir Vuković
Kao da je Gospod od čitavog svijeta izabrao oca Moma, i poslao ga u drevni Kotor da vrši duhovni nadzor…
Sve što je Gospod dao ocu Momu Kotorskome, preko njega dao je i Boki Kotorskoj. Zato ga je Gospod i poslao u Boku…
Gospod je ocu Momu dao tolike darove radi Boke koja prednjači svim vremenima…
Ne izuzmi Gospode ni nas koji smo silazili u Boku, i ponijeli sa sobom tih darova…
Kad je prvi put kročio u crkvu svetog Luke u Kotoru, otac Momo se pomolio i umolio Gospoda: „Gospode, ne daj mi ništa osim što hoćeš, i onako kako hoćeš“.
U vrijeme bezljublja molitveni glas oca Moma odjeknuo je rezonantnim Zalivom…
Po nebeskoj odluci sasvim tako stoji sa ocem Momom koji je ostavio sebe samog Kotoru…
Od oca Moma dobijali smo darove potpuno jednostavne i savršene, dobijali ono što treba da dobijamo od crkve…
Otac Momo je izašao iz kamena, i taj kamen stavio je samog sebe na kamen na kojem je sazidan grad Kotor. Istovremeno, to bijaše i zadnje poslušanje oca Moma…
Kao što je mitropolit Amfilohije samog sebe ostavio Crnoj Gori, i otac Momo samog sebe ostavio je Boki…
Ko je god ikada svratio u Kotor, morao je sresti oca Moma, i ponijeti ga sa sobom…
Otac Momo je sazidao Kapelu NJegošu na obali Boke, mitropolit nije stigao da vrati Kapelu na Lovćenu, već je požurio NJegošu…
Kad je prijetilo da Crna Gora postane niština i bezimenije, mitropolit Amfilohije izašao je iz oltara i izveo narod pred crkvu, a otac Momo već je zamicao za lovćenske oblakove…
Ono što smo vidjeli sretajući oca Moma u uskim uličicama i na kotorskim trgovima bez sjenki, vidjeli smo i u dubinama svojim…
U Kotoru Bog je postao sve u ocu Momu, tako je i Kotor postao bogoimanje oca Moma Krivokapića…
Kao što je Bog blistao u svakom trenutku u ocu Momu, tako je i otac Momo uvijek blistao u Kotoru…
Ko istinski prima tijelo našeg Gospoda, lijep je, i sija…
BOČICA MASTILA
Ona crkvica
Na vrhu Lovćena
Beše okrugla
Ona crkvica
Na vrhu Lovćena
Beše dva spojena
Oltara
Ona crkvica
Kapelica na vrhu
Lovćena beše
Bočica mastila
Sa perom anđela
