Otac Darko Đogo za BORBU: Litije nisu samo integrisale razbijano srpstvo u Crnoj Gori već i srpstvo u cijeloj Otadžbini!

Kako se proces popisa polako privodi kraju, privodi se kraju i serijal BORBE o popisu. Ovog puta, naš portal je kontaktirao protojereja stavrofora dr Darka Đoga, redovnog profesora Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Svetog Vasilija Ostroškog Univerziteta Istočno Sarajevo koji je za naš portal komentarisao proces stanovništva i zašto je on bitan za Crnu Goru.

Otac Darko je za BORBU komentarisao proces popisa stanovništva, zašto je isti značajan za Crnu Goru ali i podsjetio na Litije Srpske pravoslavne crkve za odbranu svetinja od prije tri godine.

„Litije su pokazale i ostatku srpskog naroda snagu zavjetnog pamćenja pretočenu u društvene forme 20. vijeka i to na prostoru gdje se činilo da su šanse za odbranu zavjetnog stava najmanje. U tom smislu one nisu integrisale samo razbijano srpstvo u Crnoj Gori već i srpstvo u cijeloj Otadžbini“, kazao je otac Darko za BORBU.

Dotakao se i fenomena dualizma u Crnoj Gori, odnosno da postoje ljudi koji govore srpskim jezikom, redovno posjećuju svetinje Srpske pravoslavne crkve ali se nacionalno deklarišu kao Crnogorci. Otac Darko je citirao počivšeg paroha kotorskog oca Moma Krivokapića koji je u više navrata znao da sažme sve naše zablude i lutanja u čuvenu rečenicu da je – „prije 100 godina svaki Bokelj znao da nije Crnogorac a svaki Crnogorac je znao da je Srbin“. 

„Ostali Srbi su se pomalo umorili od nadSrba ma koje vrste – nadSrba Crnogoraca, nadSrba Vojvođana, nadSrba Šumadinaca, pa i nadSrba iz Srpske. Svaki put u nadSrpstvo samo je prvi korak na putu iz Srpstva. To što je čovjek biće skono tome da kompromis sa ugnjetačem prikaže kao pobjedu, mudrost, pa čak i izraz ponosa – to nije nov fenomen, to je onaj Kljakov uzvik Pilipendi o čovjeku carske vjere. Svako će se izjasniti kako misli i osjeća, ali samo braća koja smatraju da je važno čuvati obzire i veze sa onima koji bi ih prognali nauštrb nas koji ih volimo treba da znaju da se od svake takve ljubavi ljudi s vremenom umore“, kazao je otac Darko za BORBU.

 

BORBA: Popis u Crnoj Gori uveliko traje, a po mnogima, on će biti sudbonosan za identitet Crne Gore. I pored toga, sve protiče mirno. Šta je Vaše mišljenje oče? Kako biste prokomentarisali čitav ovaj proces?

O. Darko: Donekle sam samo pratio čitavu političku dramu oko popisa. Najprije bi bilo dobro da se zapitamo šta znači da je nešto sudbonosno jer se pod time podrazumijevaju dvije različite stvari: to da će nešto da okrene stvari korijenito naopačke pa ništa neće biti više isto ali i to da će budućnost nečija da zavisi od onoga što čini.

Po nekom mom shvatanju, popis će pokazati ono što svi znamo, a to je notorna činjenica da je vladavina DPSa uzrokovala pritisak pod kojim se jedan dio građana Crne Gore koji njeguje srpski nacionalni, jezički i kulturni identitet, zbog straha od marginalizacije i izolacije, osjećao nelagodnim da iskaže svoj identitet. Činjenica da će popis to pokazati dalje znači da je taj pritisak gotov i onda se društvena dinamika može kretati putevima koji ne trasiraju isključivo tzv suverenistički krugovi. Koliki je procenat tih građana – pokazaće popis.

To ne znači, međutim, da se homogenizacija nije desila i unutar crnogorskog samoodređenja, što je takođe značajan društveni fenomen. Što se tiče sudbonosnosti – istorija se ne završava dok Hristos ponovo ne dođe. Sve što čovjek čini, a naročito ono veliko – kako voli, kako rađa i odgaja djecu, kako se trudi da ostavi trag – sve je sudbonosno, iako često pojmnjeno kao manje važno od onoga vidljivog i mjerljivog. Zato mislim da će ovaj popis biti u nekom širem smislu značajan kao pokazatelj ali ne mislim da se njima bilo ko oštećuje ili da ima razloga da ga se pribojava (osim činjenice da njegovi ishodi mogu biti neprijatnost za bivši režim).

BORBA: Stvaranje novocrnogorskog identiteta je bilo bazirano na tri postulata – Crnogorska država, crnogorski jezik, crnogorska crkva. Dva su sprovedena, na trećem su se „sapleli“. Kako komentarišete fenomen stvaranja novog identiteta i konstantnu želju za separatizmom Crnogoraca?

O. Darko: Geneza novocrnogorskog identita već je iscrpno opisana u istoriografiji, a ja smatram da srpski narod generalno gledano, u Crnoj Gori i van nje, ne treba da se opterećuje ni etnogenezom ni političkim životom nacija koje su nastale od srpskog naroda osim i jedino u slučajevima kada se novouspostavljeni nacionalni narativ provodi kao konkretna politička praksa na štetu srpskog naroda tj, kada se prisvajaju duhovno i materijalno blago srpskog naroda i kada se ono proglašava „hrvatskim“, „makedonskim“, „bosanskim“ ili „crnogorskim“ u smislu da se pod time podrazumijeva da ono pripada iskuljčivo današnjoj postjugoslovenskoj državi ili naciji.

U takvim slučajevima mi nemamo baš nikakvog izbora osim da zaštitimo ono što je naše, a u svemu ostalom svakoga ko želi da se podijeli i odijeli, da se odrekne jedne moćne, znamenite, veličanstvene kulture kakva je srpska treba ostaviti u slobodi da Njegoš, Crnjanski, Andrić, Pekić, Ivan V. Lalić, Meša Selimović i brojni drugi ne budu njegovi pisci ili Sveti Sava ne bude njegov svetitelj. Nemam ja iluziju – koju mnogi gaje – da će mržnja da izjede samu sebe jer mržnja je moćan motiv, ali znam da to što ostane u škrgutu na svetog Savu, Dučića ili Andrića nije vrijedno riječi ni misli.

 

BORBA: Napad na Crkvu je homogenizovao građane Crne Gore koji su ustali da odbrane svoja osnovna ljudska prava na slobodu vjeroispovesti, ali i vaskrsao srpstvo u Crnoj Gori. Kakav je Vaš pogled, oče, na taj period? Kako je nakon 30, odnosno, 75 godina taj duh i dalje ostao živ?

O. Darko: Taj duh je nesalomiv jer to jeste ono plemenito što je kroz vijekove opstajalo u užasnim uslovima izolovanosti srpskog naroda u crnogorskom zbjegu od velikih tokova u kojima je Evropa, na dobro i na zlo, živjela tada. Borba neprestana u čovjeku budi i ono najgore i najplemenitije (sjetimo se samo Njegoševe ambivalentnosti prema agonskom načelu – junaštvo je i car zla svakojaka ali i piće najslađe duševno…) Litijski duh je izrastao iz plemenitih slojeva srpskog narodnog osjećanja i pamćenja da bi se suprotstavio duhu ne samo direktne krađe i otimanja već i duhu komrpomisnog pristanka da se bude sve što se nalaže iz pozicije Moći. Jer sve što je do tada prošlo, prošlo je na liniji prinude i prevare, ali i voljnog ili nevoljnog pristanka na kompromis sa novouspostavljenim stanjem.

Litije su pokazale i ostatku srpskog naroda snagu zavjetnog pamćenja pretočenu u društvene forme 20. vijeka i to na prostoru gdje se činilo da su šanse za odbranu zavjetnog stava najmanje. U tom smislu one nisu integrisale samo razbijano srpstvo u Crnoj Gori već i srpstvo u cijeloj Otadžbini.

 

Mnogi se danas žale – i mene nekad ophrva ta vrsta malodušnosti – zašto litijski duh nije bolje i umješnije pretočen u neki opipljiviji ishod. Možda je tako moglo da bude, ali kao i uvijek u životu, ono plemenito strada kada se pretače u forme političkog karaktera. Ipak, taj duh se, čini mi se, i te kako osjeti kao duh slobode, širine, srpstva, zajedništva, a volio bih da nekako i dalje povezuje ljude iz litija i kada se užare na poljima političke borbe i suparništva. Zato je pitanje o tome ko je počeo litije besmisleno koliko i pitanje ko je napisao „Kneževu večeru“. Neko jeste, ali taj neko jeste glas naroda u onom najplemenitijem što srpski narod može biti.

BORBA: I pored činjenice da velika većina građana Crne Gore govori srpskim jezikom i pripadaju SPC, jedan dio njih i dalje ima tendenciju da ističe tzv. crnogorsku posebnost. Konkretno mislimo na ljude koji će se na popisu pisati kao Crnogorci koji govore srpskim jezikom. Je li takvo izjašnjavanje pogubno u ovom periodu?

O. Darko: Znameniti srpski sveštenik, o. Momo Krivokapić je znao da sažme sve naše zablude i lutanja u čuvenu rečenicu da je „prije 100 godina svaki Bokelj znao da nije Crnogorac a svaki Crnogorac je znao da je Srbin“. Ispod poslovične forme krije se suština koja nam govori o zbrakonosti raznih slojeva identiteta kod jednog istog čovjeka. Jer identitet svakog čovjeka je slojevita pojava i što je čovjek dublji, to su ti slojevi identiteta i sami dublji, oni međusobno daju mogućnost poimanja stvarnosti na jedan višesojan način koji je opet cjelovit, integrisan, nečim što predstavlja Cjelinu, a to je ono što nazivamo nacionalnim identitetom.

Mi, međutim, živimo u vremena površnosti, tako da je danas popularno „imati mišljenje“ iza koga ne stoje duboki uvidi već lični utisci. To je izraženo kod svih Srba (čini se da je to boljka čovječanstva danas), a kod nas Hercegovaca, Crnogoraca i drugih dinaraca još više: svako pravi sopstvenu teoriju o tome šta je narod, šta nacionalni identitet, šta Crkva (iako su stotine knjiga napisane i naučnici se još spore oko nekih od najosnovnijih sadržaja tih pojmova).

Međutim, kako je od crnogorske varijante srpskog nacionalnog identiteta već dugo u kontinuitetu krojena crnogorska nacionalna posebnost u odnosu na srpski identitet, politički mešetari i medijski manipulanti i danas su skloni da pojedinim crnogorskim Srbima sugerišu da je sasvim u redu da se nacionalno izjašnjavaš kao Crnogorac a na polju jezika kao Srbin. Na taj način, čini se, možeš da postigneš nemoguće: istovremeno čuvaš veze sa „odijeljenom braćom“ (čime su rođačke veze manje mučne i opterećene, bez obzira što bi rođaci povremenu Srbe na traktore pa u Srbiju), signalizuješ ostalim Srbima da si ponosni Crnogorac iz 19. vijeka (za šta su drugi Srbi u većini i dalje u stanju da ti odaju priznanje i ljubav), a i sebi ostavljaš mogućnost da izbjegneš bivše, donekle aktuelno ali i moguće buduće stigmatizovanje koje nedvosmisleni srpski identitet nosi. Tako si u jednoj situaciji u kojoj svi dobijaju.

 

Popis u Crnoj Gori nije svesrpski popis zavičajnih identiteta već popis Crne Gore kojom se utvrđuju statističke grupe. Čovjek koji se izjasni kao Crnogorac možda misli da time meni kao Hercegovcu govori nešto na tragu guslarske epike, ali u suštini on cijelom svijetu govori da pripada istoj grupi kojoj i Štedimlija, Drljević i čitava Đukanovićeva „elita“. Takođe, ostali Srbi su se pomalo umorili od nadSrba ma koje vrste – nadSrba Crnogoraca, nadSrba Vojvođana, nadSrba Šumadinaca, pa i nadSrba iz Srpske. Svaki put u nadSrpstvo samo je prvi korak na putu iz Srpstva. To što je čovjek biće skono tome da kompromis sa ugnjetačem prikaže kao pobjedu, mudrost, pa čak i izraz ponosa – to nije nov fenomen, to je onaj Kljakov uzvik Pilipendi o čovjeku carske vjere. Svako će se izjasniti kako misli i osjeća, ali samo braća koja smatraju da je važno čuvati obzire i veze sa onima koji bi ih prognali nauštrb nas koji ih volimo treba da znaju da se od svake takve ljubavi ljudi s vremenom umore. To ne znači da nećemo i dalje voljeti svakoga koji čuva starocrnogorski zavičajni identitet bez potrebe da bude veći ili manji Srbin – to je stvar zavičajna i mjesto joj je za zavičajnim druženjima.

BORBA: Hoće li rezultati popisa produbiti podjele u Crnoj Gori ili će pomoći da konačno nestane taj duh bratoubilaštva koji nas decenijama proganja?

O. Darko: Teško je odgovoriti na to pitanje, ali vrijedilo bi pogledati porijeko tih podjela. Ono nije jednostavno, ali ističu se uvijek dva faktora: dinarska priroda sklona silnim osjećanjima i zamjeranju – sjetimo se samo kako Sveti Petar Cetinjski govori o zlobi Crnogoraca prema njemu lično, slično i Njegoš piše Njegušima, a od vremena knjaza Danila do danas podjele su imale i čisto rođačko-plemenski karakter i bile plod trajne društvene borbe bliskih ljudi na malom prostoru za ograničene resurse.

 

Te podjele su zatim bile politički eksploatisane takođe od vremena guvernadurstva do danas, ali su svoja najkrvavija lica vidjele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega. Dakle, postoji i činilac opredjeljivanja za velike sile, za kulture i civilizacije, a ti faktori će i dalje sigurno djelovati u Crnoj Gori – neko će biti za „evropske vrijednosti“, neko za zavjet Svetog Petra Cetinjskog. Postojaće i neki presjek ova dva faktora, lokalnog i globalnog.

Kada je DPS krenuo u proces osamostaljivanja Crne Gore kako bi, poput svih postkomunističkih oligarhija, zaokružio svoje malo carstvo, on je odlično znao za dubinu tih podjela, on ih je produbljavao i kopao i dalje znajući da može da ih eksploatiše. Sa prelaskom DPSa u opoziciju ta vrsta sile neće imati onu društvenu poziciju koju je imala, iako mislim da je iluzorno misliti da će samim tim podjele po sebi nestati. Činjenica je jednostavna: srpski korpus u Crnoj Gori zaista ne želi bilo čiji nestanak ili kraj, dok jedan broj građana iz novocrnogorskog korpusa želi svoju braću na traktorima i na putu ka Srbiji ili Srpskoj. To nam onda govori da je ključ kraja i početka podijela u njihovim rukama – u momentu kada ili ako i najviše ostrašćeni dukljani budu voljeli svoje srpske sugrađane onoliko koliko svaki Srbin u Crnoj Gori želi dobro i najostrašćenijem dukljaninu, podjele možda neće prestati ali će se nazirati bar neki minimum tkiva, neko čvrsto tle na kome je moguće nešto izgraditi.