Piše Emilo Labudović
(pjesma mrtvih žetelaca)
Ostarilo Staro Gracko, tri vijeka,
Prigrlilo njive posne, nežnjevene…
Al ne stari pusta rana bez lijeka
Niti stari, niti srasta, niti vene…
Ostarilo Staro Gracko, u tišini,
Ne čuje se sjetna pjesma žetelaca
Slaže snoplje – četrnaest u krstini
A krstina – crni usud praotaca.
Ostarilo Staro Gracko, ne od sebe,
Opasano gujom mržnje i ludila,
Usred ljeta, žaropeka, strepi, zebe,
Studen – zima pusta polja pokosila.
Ostarilo Staro Gracko, zlom kršteno,
Sa krstače, zatravljene, kukavica
Tuži, crna i prokleta; nebo sneno
Krvlju curi. Na zvoniku mrtva ptica.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
