Osma decenija hristolikog dječaka

Piše: Darko Đogo

„Uz sve što smo se dogovorili, preporučila bih vam da nađete vašu omiljenu knjigu na njemačkom i pročitajte je“ – preporučila nam je tog hladnog januarskog petka frau Lukač, profesorica njemačkog jezika na Gete institutu u Švebiš Halu.

Sat nakon njene preporuke u rukama sam držao njemački prevod „Malog princa“. Imao sam, poput svih stranaca u civilizaciji napretka i samoće, subotu i nedjelju, dva dana za prepuštanje sebi, prirodi i „kulturi“.

Stranice De Sent Egziperijeve knjižice sada, na njemačkom, odzvanjaju još potresnije od svakog od srpskih prevoda. Kada Zmija kaže malom princu „žao mi te je na ovoj zemlji od kamena“ (njemački je bliži francuskom originalu: „Du tust mir Leid auf dieser Erde aus Granit“ prema „Terre de granit“), ta „zemlja od granita“ svojom hladnoćom oslikava svu privlačnost smrti kao Zmijinog „rješenja za sve“.

I zaista: da je sve što ima da nam kaže de Sant Egziperijeva biblija modernog osjećanja svijeta samo tragična usamljenost i neprekidna potraga za srećom dalje od planete na kojoj živimo, ne bi njegov Mali princ i danas, osam decenija nakon što je te 1943. došao na Zemlju, bio toliko popularan kao knjiga bez koje je sentimentalno vaspitanje kulturnog čovjeka i hrišćanina danas nezamislivo.

O Malom princu se neprekidno piše i danas. Biografska istraživanja veza između pojedinih likova i De Sent Egziperijevih prijatelja zamijenile su potrage za njegovim avionom – budući da je i sam pisac najvažnije knjige za djecu na svijetu netragom nestao, poput njegovog junaka 13.7.1944.

Kontekstualizacije i književne obrade koje nastoje da neodoljivog dječaka smjeste u neki ideološki tok traju i danas, mada im se on svojom neposrednošću uvijek otima i izmiče.

Dvijehiljaditih je Mali princ bio obavezna literatura na pravoslavnim bogoslovskim fakultetima Srpske pravoslavne crkve. Mitropolit Amfilohije je Malog princa nazvao čak „bogoslovskim tajnozrenjem“ i ponekad bi ga tumačio i komentarisao zajedno sa nama studentima.

 

Uz Tagoreovog „Gradinara“, „Srnu u izgubljenom raju“ oca Justina i „Reči o Svečoveku“ Vladike Nikolaja, Mali princ je izgrađivao ili obnavljao jednu vrstu hrišćanske osjetljivosti neophodne da bi čovjek osjetio drugog čovjeka, da bi se hrišćanska duša našla u sazvučju sa drugom dušom, a, kako reče još Tertulijan „anima naturaliter christiana“ – svaka duša je po prirodi hrišćanska.

Zašto je, uostalom, Mali princ toliko potresno privlačan svakoj hrišćanskoj duši, od vremena kada se pojavio na De Sent Egziperijevom papiru do danas? Odgovor bi mogao biti jednostavan na planu prisustva biblijskih motiva – Zmija, kao nosilac smrti, čini se kao najočigledniji primjer gotovo neposrednog preslikavanja.

No nije Zmija razlog zašto čitamo Malog princa već sam Princ (kineski prevodi ga uglavnom opisuju kao „Nebeskog princa“). Da li je njegov pisac imao na umu njegovu hristolikost ili možda uopšte nije – a ako nije: da li se ona rodila iz sveljudske potrebe za bezgrešnim Spasiteljem, djetetom čija će krasota spasiti svijet ili se pojavila iz nekog zapretenog hrišćanskog pamćenja negdašnje francuske i evropske kulture?

Možda odgovor po sebi i nije toliko važan.

Mali princ, čitan hrišćanskim očima, kao da odgovara na onu vječitu znatiželju o djetinjstvu Bogočovjeka. Jevanđelja nam o tim ranim danima daju iznenađujuće malo – osim izvještaja o rođenju, praktično jedino što znamo o Hristu prije početka njegovog poslanja jesu epizoda u zadržavanju u jerusalimskom hramu (Lk 2,39-52) u okviru koje imamo i zagonetne riječi o Hristu kao poslušnom djetetu koje napreduje u rastu i mudrosti.

Još je starohrišćanska književnost pokušavala da domisli jevanđeljsku tišinu apokrifnim kazivanjem – tako nam Jevanđelje Hristovog djetinjstva prema Tomi daje jednu od onih epizoda koje će nekako nalaziti mjesto u potonjoj fantaziji više nego u tekstovima – mali Hristos pravi ptice od blata koje zatim pljeskom ruku oživljava.

Mali princ se takođe druži sa pticama, on ujedno zna i raskriva tajnu ljubavi kao tajnu smisla postojanja. Njegova priča nije fantastička dopuna kanonskog kaziivanja već svijet po sebi u kome su zakoni kinetike pomjereni ali oni ljudskog postojanja – savršeno ogoljeni i dovedeni do njihove suštine – one nevidljive očima.

Na neki jasan a opet tajnovit način dozivaju se Spasiteljeve riječi: „blaženi čisti srcem jer će Boga vidjeti“ (Mt 5,8) i lisicin sažetak svekolikog ljudskog znanja: „čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.

Ovce i ruža, svojevoljna smrt kao „povratak kući“, getsimanski strah i odlučnost, razaznavanje iznad pojavnosti smrti, onako kako je ostavljamo drugima – o svakome od tih detalja moglo bi se govoriti kao o modernoj aktuelizaciji hrišćanskog motiva. Kada su K. S. Luisa pitali da li je njegov Aslan prosta alegorija Hrista, znameniti Irac je odgovorio: „Aslan nije puka metafora kao što ni Narnija nije metafora zemlje. Ona je svijet za sebe a Aslan – Hristos koji je došao i u taj svijet“.

Možda bi o hristolikosti Malog princa vrijedilo razmišljati na sličan način – on nije toliko biblijski Hristos „upakovan“ u dječiju književnost koliko odgovor na unutrašnje dileme i zablude svakoga od nas kao planete za sebe.

Čovječanstvo je sa Malim princom učinilo savršenu istu stvar kao i sa jevanđeljem: povjerovalo je da je usvojilo njegovu osjećajnost, samozaljubilo se u sliku sebe pomislivši da je tankoćutna osjetljivost za svako živo biće moguća bez odgovornosti.

Na hiljade ljudi ponavlja kako „čovjek samo srcem dobro vidi“ zaboravljajući drugi dio životne tajne: „ja sam odgovoran za moju ružu…“

Milijarde ljudi će ponoviti u sebi da „vrijeme koje sam uložio oko moje ruže čini tu ružu jedinstvenom“ – pa opet: između trke za novcem i seksualne nezasitosti, praznina i samoća ispunjavaju civilizaciju na izmaku. U rascjepu između potrošačke lakomislenosti i diktature ekologije, današnji čovjek ili ne gleda nebo ili na njemu vidi samo zvijezde i ništa drugo.

Iako negdje, još iznad njih, čekaju ljudi, oni sa kojima smo se, kao sa Malim princom, oprostili. Čeka nas život. Kakav? „To je velika tajna“.