OPET TRANJOPIS

Piše: Želidrag Nikčević

O, širokogrudi srpski političari, pa onda i glasači, zbog naše postlitijske neopreznosti i danas moramo da komentarišemo tvorca ovih nečuvenih bisera:

– Uđite u mojoj sobi gdje radim…
– Proglašen za krivcem…
– Persona non gratis…
– Išćeraće sve na čistunac…

– Jasno kao dlan…
– Poraz finansijskog kolapsa…
– Da prikrivi tamo…

– Kalkurator…
– Diplomatski hor…
– I ja sam se ovđe porodio…

Pa kažu – „profesor“. Blago njegovim studentima. Namjeračio da mijenja crkveno ustrojstvo, a ne umije da mijenja riječi po padežima, da jednu jedinu prostoproširenu rečenicu ljudski sastavi.

U stvari, kad čovjek malo bolje razmisli, mi uopšte ne treba da se čudimo sadašnjim bezbožnim ludostima Zdravka Krivokapića. To je, nažalost, on.

Originalno izdanje

Ali evo šta mene zanima, više od bilo kakve politike. Kako je Krivokapić izdržao da učestvuje u onoj našoj dugoj predizbornoj kampanji, da se srdačno rukuje na sve strane, da se slika i nazdravlja sa narodom, sa ljudima koji su mu potpuno strani, da sluša njihove priče, klima glavom i saveznički otpozdravlja – a da svoja istinska osjećanja sačuva u rezervi, za onu omiljenu rektorku?

Eto, ta podla predizborna gluma meni je fascinantna, to ni sad ne mogu da razumijem. Veliki podvig. A ovo danas, ovo je manje-više normalno. I – mea culpa.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)