Odgovorila dubrovačka vila, zaboravila Đukanović Mila: Kako su navijači zaboravili granate kojima je častio Hrvate

Utakmica između Crne Gore i Hrvatske otkrila je crnogorskoj javnosti sve mračne duhove koji postoje u Crnoj Gori ali i okruženju. Dok se poslednjih pet godina srpskom narodu spočitavao povratak u prošlost te da je bolje da se bave ekonomijom, sa druge strane sve učestaliji su pozivi na ubijanje Srba, traktorijade, ali i političke prijetnje konstantnim izbacivanjem iz vlasti u Crnoj Gori.

Ova najnovija epizoda hrvatskih navijača otvorila je jednu jako zanimljivu tezu gdje Hrvati očigledno sve Crnogorce gledaju kao Srbe. Sve je počelo još od meča u septembru kada su navijači crnogorske reprezentacije raširili transparent „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče“ na šta su hrvatski navijači odgovorili sa ubij Srbina. Sada, u novembru, hrvatski navijači su odgovorili transparentom – „Iz Dubrovnika čuju se vici pušite nam k*rac četnici, nema oprosta“, naravno uz ponovne pokliče Ubij Srbina.

Upravo ova teza dokazuje da gro hrvatskih navijača ne vidi razliku između partizana i četnika a koje sve smatraju za Srbe koje treba ubiti, u pravom ustaškom duhu. Međutim, upravo u ove četnike nisu ubrojali jednog najvećeg četnika 90-ih, onog koji je između ostalih i predvodio pohod na Dubrovnik – Mila Đukanovića!

Tako je prilikom prve utakmice novinar Elis Bektaš iznio tezu – Sa Lovćena kliče vila, Dubrovniče, sjećaš li se Mila? Da li pamtiš njegove granate Kojima je častio Hrvate? Gotovo kao da se sve može ponovo primijeniti i u trenutnim okolnostima.

Borba je juče podsjetila na izjave bivšeg gospodara „života i smrti“ u Crnoj Gori a kada je govorio da je zamrzio šah zbog šahovnice ali i da će jednom za svagda raskrstiti sa Hrvatima.

“Ne može se mahati s grančicama mira dok se srpski narod po Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato sto su Srbi. Rat se ne dobija dezertorstvom, već mobilizacijom”.

Sve je začinio i omiljenim komentarom svih „zlopamtila“:

„Šah sam omrznuo od njih i njihovog podaništva šahovnici i mladoj demokratiji tipa kalašnjikov“.

Kada je riječ o ishodu rata protiv njemu omrznutih šahovničara, mlađani Đukanović nije imao dilemu:

„Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo sve takve protivnike pobjeđivali tokom cijele naše istorije. Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena“, pričao je Đukanović svojevremeno.

Gle čuda, upravo je Đukanović bio zagriženi pobornik obračuna sa Dubrovnikom i nije se zaustavljao samo na propagandnim pokličima, već je i operativno i logistički servisirao tu operaciju.

„Navijačima crnogorske reprezentacije ipak je bilo lakše prigrliti simplifikacije i stereotipe, koji ne vode nikakvom pomirenju već služe za održavanje zloduha devedesetih u životu. A bilo bi i njima i čitavoj Crnoj Gori mnogo lakše kada bi se zapitali u čije su ime tražili oproštaj sa tribina u Maksimiru ali i da se zapitaju za koja zlodjela tačno traže oproštaj, pa da prošetaju do najbližeg tužilaštva i sa njim podijele svoja saznanja. Jer, zlodjela su čak i u ratu individualni, u najgorem slučaju institucionalni, nipošto opštedruštveni ili nacionalni čin. A ja sam uvjeren da bi jednom ozbiljnom i nezavisnom pravosuđu bilo i te kako zanimljivo da čuje svjedočenja o načinima na koje je Milo Đukanović opsluživao kratkotrajnu i neuspješnu ofanzivu na Dubrovnik“, pisao je nakon prošlog meča novinar Bektaš.

Opsada Dubrovnika

Opsada Dubrovnika naziv je za vojnu operaciju koja se odvijala od Prevlake i Konavala na istoku bojišta i grada Dubrovnika, do Dubrovačkog primorja na zapadu bojišta. JNA je izvela vojnu operaciju blokade Dubrovnika kako bi rasteretila front i vezala hrvatske paravojne snage za jug ratišta. Ratne operacije kod Dubrovnika i njegove okoline trajale su od prvih napada JNA na područje Prevlake i Konavala 1. oktobra 1991. do deblokade Dubrovnika 26. maja 1992. godine. Cilj JNA je bio što veće vezivanje hrvatskih paravojnih snaga na južnom bojištu na jednom uskom prostoru.

Oktobra 1991. godine snage JNA kreću prema položajima hrvatskih paravojnih formacija,TO i dobrovoljačke formacije iz pravca Herceg Novog prešle su granicu na Debelom brijegu i krenule u pohod na šire dubrovačko područje. Istovremeno su snage JNA i TO Trebinja i Istočne Hercegovine, prelaskom granice kod Brgata, izvršile napad na selo Brgat i sjeverni dio područja opštine i selo Osojnik na sjeverozapadu, a dio snaga JNA, TO Crne Gore i Istočne Hercegovine je krenuo prema bosanskohercegovačkom selu Ravno, naseljenom uglavnom Hrvatima i selu Čepikuće u zapadnom dijelu dubrovačke opštine. Istog dana avioni JRV su izvršili bombardovanje odašiljača HRT na brdu Srđ iznad samog Dubrovnika.Vojska zbog neefikasne JNA komande nije napredovala očekivanim tempom, pa su borbe u Konavlima trajale petnaest dana. Jugoslovenska vojska je redom osvajala: Prevlaku, Grudu, Čilipe, Zvekovicu i Cavtat.

Hrvatske snage su polako potiskivane u pravcu dubrovačke Župe, a JNA je polako zauzimala župska mjesta i naselja. Na sjevernom dijelu opštine, kod mjesta Brgat, hrvatske snage su pružale žestok otpor, pa je JNA bila prisiljena zauzeti Župu dubrovačku i izbiti do mesta Dubac, čime bi Hrvate Brgata doveli u nepovoljni položaj i prisilila na povlačenje. Povlačenjem Hrvata iz Brgata, otvoren je put JNA do samog istočnog ulaza u grad Dubrovnik. Istovremeno je JNA napredovala i na području Osojnika, a padom Osojnika izbija na Jadranski turistički put u Staroj Mokošici, potom zauzima Mokošicu i ostala mjesta dubrovačke Rijeke i dolazi do mjesta Sustjepan, 2 kilometra udaljen od zapadnog ulaza u Dubrovnik, gdje su se hrvatske vojne snage uspjele utvrditi.