Otrov

Prethodnih dana u javnosti je bilo mnogo riječi o aferi zvučni top. Događaju kojim je završen zbor studenata u blokadi i opozicije 15. marta prošle godine. Od samog početka ovaj događaj činio se kao isuviše očekivan, zgodno vremenski pozicioniran, nelogičan i istorijski poznat.

U času kada su redari blokaderskog pokreta demonstrativno odbacili svoje žute prsluke i ostala obilježja, trebalo je da očekujemo neki dramatični događaj. Nije bilo jasno samo da li je riječ o volji organizatora da prepuste „pobunjeni narod“ režimu ili režim „pobunjenom narodu“. Dakle, da li je riječ bila o odustajanju od odgovornosti ili davanju dozvole za nešto u čemu nisu, bar zvanično, željeli da učestvuju? Uostalom, nešto više od tri mjeseca kasnije su na reprizi, ili možda afterpartiju 15. marta, u sličnom trenutku i jednakom krešendu ustaničkih osjećanja, glasno i jasno građanima poručili da im „daju zeleno svjetlo“. U danima koji su prethodili 15. martu isti blokaderski redari i vjerovatno mnogi drugi aktivisti su, na tugu svojih roditelja i uz euforiju istomišljenika, na istim mjestima na tijelu flomasterima napisali osnovne podatke o sebi, uključujući i naziv krvne grupe. Šta su očekivali – najbolje su sami znali. Ili možda ispravnije, onaj ko ih je tako savjetovao znao je vrlo dobro da danas ratujemo simbolima. Simbole čitamo odmah, prije nego što se bilo šta desi, a ne u nekim prašnjavim knjigama godinama i decenijama kasnije. Današnji Tanasko Rajić, junak Drugog srpskog ustanka, koji se žrtvovao sam braneći topove, vjerovatno ne bi poginuo. Naime, on bi na instagram grupi pokazao javno i zorno šta je spreman da uradi. Ishod bitke bi zavisio od toga koliko bi Srbi pokazali privrženosti i gnjeva, te koliko bi bilo lajkova, jer Turci u toj virtuelnoj kampanji ne bi učestvovali pošto, je li, ne prate srpske mreže.

Njih nekoliko desetina su preuzeli fakultet, zakatančili učionice i zabranili svaku aktivnost. Umjesto parlamenta studentima su počeli da upravljaju totalitarni plenumi.

Logika se u svemu ne traži. Valjda je logično da jedan diktatorski režim želi da ubije svoje građane, posebno, na sramotu cijelog svijeta, jednu cijelu novu generaciju mladih. Budućnost nacije. Nije neobično da to čini u vrijeme kada se veliki miting, pored sveg svog velikog apela na narod Srbije, ipak razilazio. Jednako nije jasno zašto bi Miloševićev režim trovao učenike albanske nacionalnosti nakon što je u potpunosti (uz podršku kosovskih komunista Albanaca) uspio da slomi samostalnost pokrajine i uspostavi autonomiju koja ne negira jedinstvenu Srbiju? Pošto je Milošević (čitaj srpski narod) po definiciji loš, onda je logično da je morao učiniti neko veliko zlo. To zlo vremenom postaje sve veće, pa i zločinac postaje sve manje inteligentan… Kao i tronuti Zapadnjak koji prihvata da postoji otrov koji truje samo jednu nacionalnost. Prije par godina ista ta „srpska hidra“ zatrovala je glasačke listiće koji su na Kosovo i Metohiju upućeni iz Centralne Srbije. Albankama službenicama je pozlilo kada su dotakle koverte i to je bilo dovoljno. Istinskih žrtava nema, ali šta će one bilo kome. Valjda je od početka jasno ko je ovdje zločinac.

Ipak, te nove, internet laži, dobile su ubrzanje sa razvojem interneta i društvenih mreža. Prije dvanaest godina u jednoj od proba ovih blokada, grupa od sedamdesetak anarhista (sa čitavog univerziteta) zauzela je Filozofski fakultet u Beogradu. Bunt je bio lokalni. Imali su sindikalne zahtjeve: tražili su dodatne rokove, da im se ništa ne naplati nakon što je nekakva univerzitetska ustanova odlučila da moraju da plate 150 evra kako bi narednu godinu mogli da upišu sa svega 42 boda umjesto 60 bodova (ESPB). (Da prevedem starijim čitaocima: omogućeno im je da prođu sa četvorkom umjesto šesticom, ali su se univerzitetske vlasti dosjetile da im taj manjak preračunaju u dio školarine.) Tražili su čak i smanjenje obima gradiva. Činili su to na fakultetu koji bi trebalo da studiraju zaljubljenici, gdje je školarinu plaćalo svega negdje oko 10% studenata i gdje je iznos školarine jedan od najnižih na univerzitetu. Ukratko, njih nekoliko desetina su preuzeli fakultet, zakatančili učionice i zabranili svaku aktivnost. Umjesto parlamenta studentima su počeli da upravljaju totalitarni plenumi.

Logika se u svemu ne traži. Valjda je logično da jedan diktatorski režim želi da ubije svoje građane, posebno, na sramotu cijelog svijeta, jednu cijelu novu generaciju mladih. Budućnost nacije.

Učionicu gdje sam držao predavanja na obaveznom predmetu, za sto dvadeset studenata prve godine, zatekli smo zakatančenu lancem. Preporuka tadašnjeg dekana bila je da se ne suprotstavljamo. Iako je blokada bila proglašena nekoliko dana ranije, tog dana je na nastavu došlo sedamdeset mojih studenata – apsolutna većina. Pitao sam ih da li žele da ubuduće držimo nastavu ili ne. Odgovorili su potvrdno. Dogovorili smo se da se sljedeće sedmice sastanemo ispred fakulteta, ako ih bude dovoljno obećao sam im da ću naći načina da se negdje na fakultetu okupimo i održimo nastavu. Ti studenti su tek bili stupili na fakultet, nikoga od njih nisam po imenu poznavao, mogli su tada ili bilo kog sljedećeg puta da prosto ne dođu. Održali smo sa apsolutnom većinom veliku većinu predavanja i vježbi tokom tog semestra. Blokaderi su nas ubrzo pronašli, prijetili su nam, vikali, pljuvali nas i objavljivali naše fotografije na mrežama. Između ostalog objavili su i fotografiju kako mi mladić, za koga će se na kraju ispostaviti da je svršeni student zaposlen na Fakultetu političkih nauka, drži zvučnike sa odvrnutom muzikom uz uši. Jedna studentkinja, koja takođe nije studirala istoriju, u pojedinim medijima tvrdila je da sam je bacio niz stepenice i povrijedio. Etički gorostasi iz novina nisu joj objavili ni ime ni fotografiju, ali jesu moje. Jedna meni nepoznata, histerična starica napala me je na ulici zato što sam, kako je vikala, „opljačkao narod dok sam vladao“, pa sada ona „ne može da plaća preskupo školovanje ćerki“ i ima jeftin mobilni telefon. Za to vrijeme sa bezbjedne udaljenosti ovu scenu je snimao blokader telefonom koji je vrijedio 1.000 evra. Scena je objavljena na najgledanijem portalu koji drže jedne novine u Srbiji i za kratko vrijeme je imala 30.000 pregleda.

Blokade 2014. nisu uspjele. Održali smo nastavu. Fakultet je odustao od svakog disciplinskog gonjenja. Ja sam se sa dvoje njih, nepoznatih, koji nisu sa mog fakulteta ili odjeljenja, sudio i na više instanci pobijedio. Čekam da mi isplate novac koji sam već odavno odredio za stipendiju zaista neimućnih studenata.

Ipak, na kraju, ostali su samo uspomena i model. Današnji blokaderi imaju bolje saveznike; no, ista je to priča i samo su laži veće, mnogo veće.

(SRPSKI KOMPAS)