OMBUDSMANU  –  ZAŠTITNIKU LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA CRNE GORE!

Piše: dr Momčilo D. Pejović 

 – Gospodinu mr. Siniši Bjekoviću –

Poštovani,

„Svakom(e) je njegov problem veći od onog koji tišti drugog”, tako se barem kaže. Rekao bih da i nije daleko od istine, makar, kada je u pitanju pojedinac – jedinka!

U jednom svom prethodnom tekstu (na)javih kao mogućnost svoje obraćanje Vama, koji ste na veoma važnom, odgovornom i visokom mjestu – funkciji u državi Crnoj Gori. Koliko mi je vrijeme dozvoljavalo ili koliko me je problematika (za)interesovala odslušao sam par emisija u javnim mediji ili na tv stanicama, pa i pročitao nekoliko tekstova iz kojih sam se potpunije mogao informisati o Vašim aktivnostima ili planovima, koje preduzimate sve u cilju „zaštite ljudskih prava i sloboda” u Crnoj Gori.

Bilo je tu, koliko me sjećanje služi, izvjesnih aktivnosti koje ste preduzimali kada su „ljudska prava i slobode” bile ugrožene od strane nekih pojedinaca, ili uže i šire zajednice, ili od pojedinaca koji mnogo ne haju za ugrožavanje ne samo nečijeg prava i slobode nego su skloni da životno ugroze onoga ko im se odupire!

Neću detaljisati niti spominjati imena, djela i tome slično, više onako uopšteno iznosim. Bih da Vam iznesem svoj proplem koji me dvije nedelje dana pritiska i pred kojim ću biti prinuđen da potražim „djelotvorni pravni lijek”, kako se to u jednom članu Evropske konvencije (…), lijepo kaže a sa upitom je, takom barem mislim, njegova primjenljivost, rezultati i epilog u krajnjem slučaju.

O svemu navedenom, onako uopšteno govoreći, stekao sam izvjesni utisak! Sasvim slobodno ću ga iznijeti u javnost sa namjerom kao mišljenje koje ne može biti okvalifikovano „zla namjera” pa čak ni u pokušaju, niti primisao da hoću time povrijediti Vas i vašu ličnost, čast, ugled ili poziciju koju odgovorno vršite.

Dakle, o takvim kvalifikacijama nema ne samo trunčica nego apsolutno ništa od negativnog  – lošeg ma sa koje moje to strane dolazi(lo). Samo nečija zloba i zla namjere bila bi da se tako nešto shvati, podmetne, kako bi mi se otežala i onako veoma nezavidna situacija u kojoj se nalazim od „podnijete tužbe” pravnog lica „Prve banke, osnovane 1901. godine”, odnosno njihovih opunomoćenika, koji će je zastupati na Sudu protiv moje malenkosti!

Vjerujem i moguće da ste ovih dana ponešto od svega toga i pročitali u crnogorskim medijima, štampanim i(li) elektronskim, a možda i nijeste u zavisnosti od vaših obaveza, ličnih ili na državnom nivou odnosno na radnom mjestu koje obavljate!

Nastojim da ovaj uvod napišem (naj)kraće što se može, ali date okolnosti koje me pritiskaju i ono što mi se stavlja na teret u tužbi primoravaju da budem malo opširniji u tom dijelu. A inače mi istoričari ili barem moja malenkost teško se privikava da piše sažeto, kratko i koncizno, već nastojim da po nekom svom poimanju stvari objasnim potpunije ono sa čime izlazim u javnost pa čak i ono o čemu pišem u svojim stručnim i naučnim radovima, studiji ili djelu monografskoga karaktera!

Kao što se da primijetiti, u javnosti, djelujem usamljeno i ni sa koje strane za sada nemam potpore, što ne znači da hoću bilo koga da (pri)dobijem i p(r)ozovem u pomoć, iako bi dobro bilo da se makar neko ili samo jedan glas iz javnosti crnogorske čuje! Avaj! Tako je, kako mi je, i mnogo se na sve to ne osvrćem već prihvatam kao sudbinu!

Ima ona narodna izreka, koja kaže: „Uzdaj se u se’ i u svoje kljuse”, pa mi teško ne pada što sam i u sred javnosti usamljen, kao jedinka na koju se niko ne osvrće sem kada je treba kritikovati ili kao u ovom mojem slučaju podnijeti tužbu! Da nije medija: portala Borba.me, i IN4S. Portal, ne bi se čulo za tužbu podnijetu od strane „Prve banke, osnovane 1901.”, protiv moje malenkosti!?

To je surova istina i stoji kao neoboriva činjenica, koju sam tokom svoga životnoga i posebno radnoga vijeka iskusio na brojnim primjerima! Uvjerio sam se, ujedno ubijedio, da mi je najbolje kada kao čovjek i naučni radnik obavljam svoje poslove shodno svome vaspitanju, iskustvu, obrazovanju, znanju, da budem pošten, skroman, iskren, otvoren, da nikoga ne vrijeđam, u protivnom kad me neko uvrijedi da ga prethodno opomenem pa tek onda uzvratim, ako se data osoba ne zaustavi!

Nadasve, kada se istinom neko služi u svome životu i naučnome radu i u javnost to iznosi onda nema bojazni, u krajnjem, da se bilo čega (u)plaši pa iako to bude trenutno stavljeno na njegov teret, bio makar primoran da se brani od napasti i podvala, kao što je to slučaj sa mojom malenkosti! Tako živim, i ne predajem se!

U jednoj od mnogih teških situacija kada je bilo „biti il’ ne biti”, dođe mi moj mudri komšija, koji je mnogo teže propatio od onoga šta se tada meni i mojoj porodici bilo namijenilo i usmjerilo! Ako ne prihvatim „ponudu” odnosno ozbiljnu prijetnju sa kojom bi moja egzistencija i radno mjesto bile zapečaćene, a ujedno postradala bi i moja petočlana porodica, tako da ne bih imao dževapa za njih ni do polovine mjeseca, a nekmoli do pravoga! A tek šta i kako bi nam bilo   kad bi sve nas ostavili na ulici i mene bez posla?

Da skratim, sa tim događajem, sa samo još par rečenica: „Vidi, doktore Pejoviću, znam sve šta ti se dešava i znam da si potpuno u pravu, pa sam zato i došao kod tebe kao komšija da ti rečem da tu maloljetnu đecu ne možeš ostaviti bez hljeba (…) a grdno ti se piše ako ne poslušaš”! Ostadosmo mi tu još pričajući i ubjeđujući se, svako sa svojim argumentima. Na odlasku, još mi reče odnosno dodade: „Upamti ovo što sam ti noćas rekao! I konjaniku, usamljenom, teško je”!!!

I bi onako kako je rekao odnosno sjutri se dan uvjerih I ubijedih u istinitost njegovih mudrih riječi i savjeta pa ga poslušah, jer nemah kud, u bezizlanoj bijah poziciji ispred duboke vode i ogromnog zida! Na poslu nas trojica sjedimo u kancelariji direktorovoj i pijemo kafu, a ispred nas je i po čaša rakije. Pričamo odnosno ubjeđuju me!

Rekoše mi: „Ako ne prihvatiš da prestaneš pisati i objavljivati onakve tekstove, ostaćeš bez posla, (…) IMAM NA TO PRAVO KAO DIREKTOR ISTORIJSKOG INSTITUTA (…) a onaj drugi potvrdno će: I ja ću kako direktor kaže”!

Nemah kud, pristadoh nevoljno. Pružismo ruke i riukovasmo se! Tu, nevoljno, poljubismo se ja i direktor! Popismo još po po jednu čašu rakije, i pođe svako na svoju stranu, na dvije noge! Pune dvije godine ni jedan tekst poslije toga nijesam objavio, i datu riječ sam održao dok je on bio direktor! Sada su obojica pokojni. „O mrtvima sve najljepše”, takva je izreka ostala!

E, to je samo jedna od epizoda u vremenu moga naučnoga rada u Istorijskom institutu Crne Gore, najstarijoj naučnoj ustanovi! A bilo ih je podosta na teret moje grbače, gdje su izigra(va)li moju iskrenost, otvorenost i izdali moje povjerenje njima ukazano! Postoje još živi koji za to znaju, pa neka se zakunu da nije ovako kako sam rekao! Ako budu drugačije rekli, neka im bude, ali samo sa imenom i prezimenom, a ne pod pseudonimom i ko zna sve kojim nadimkom izmišljenim!!

Sve sam Vam, navedeno, ispričao kako bih donekle i ponešto rekao o svome životu kroz koji sam prolazio, išao potpuno uspravno, radio danonoćno, pošteno, iskreno, neumorno, shodno svom profesionalnom pozivu i metedologiji istorijskoj, principima ličnim, nikoga ne ometajući niti tražeći pomoć od drugoga, samo ono što mi je pripadalo, kao naučnom radniku sa naučnim zvanjima!

Nikada nijesam svoje radne zadatke odbijao, a završavao sam ih blagovremeno, uvijek na vrijeme ili katkad sa izvjesnim malim kašnjenjem zbog nedostatka finansijskih sredstava, koja su većinom bila neredovna i znatno umanjivana, kao i većini zaposlenih u Istorijskom institutu u vremenu kada sam ja bio radno aktivan!

Poštovani gospodine  mr. Siniša Bjekoviću, Zaštitniku ljudskih prava i sloboda!

Kao državljanin i ujedno lojalan građanin Crne Gore, a shodno njenom Ustavu i ustavnim slobodama, odlučio sam da se i Vama obratim, bolje reći ostala mi je jedino Vaša adresa „Zaštitnika ljudskih prava u sloboda u Crnoj Gori”, jer sam tokom prethodnih desetak dana iscrpio sve mogućnosti javnoga obraćanja! Naravno, sve u cilju da se čuje moj glas kao jedinke koju neko hoće da onemogući da u javnosti crnogorskoj iznosi(m) svoje lično, stručno i naučno mišljenje i stav na pojedine društveno-političke, ekonomske, kulturne i tako dalje, događaje ili dešavanja, a koja su se odvijala suprotno pozitivnim zakonskim propisima u periodu od 1990-2020. godine, imajući u vidu tridesetak afera koje su potresale i još uvijek potresaju Crnu Goru, bude znatiželju crnogorske javnosti, a sve u cilju da se završe odnosno dobiju sudski epilog!

Hoće se nekome ili onima koji još uvijek imaju poziciju ili novac da može da (za)straši crnogorsku javnost, (za)brani da se pominju afere odnosno da se preko toga ćuteći prelazi i na sve to stavi prekrivač zaborava, u smislu „bilo je što je bilo, i nikome ništa, idemo dalje”?

Sa takvim nečijim političkim „izgovorom ili objašnjenjem” ili ne znam kako da ga pravim imenom nazovem priroda moga biće se ne miri, niti ga hoće prihvatiti! Buni se i pokušava da slobodno iznosi svoj lični stav, stručan i naučan pogled, da ujedno da kritički osvrt na događaje iz prethodnog trodecenijskog perioda države Crne Gore!

Naravno da nijesam jedini koji iznosi, kao istoričar, svoje mišljenje i slobod(n)u riječ(i)! Međutim, jesam taj koji uporno ukazuje da se preko tih brojnih afera hoće olako pretrčati i nečija politička ličnost dobrano oprati, sprati, preprati, a zna se kako je bilo i šta je bilo! Pa, valjda, nije potrebno to dokazivati, kao što se ne dokazuje da je „mlijeko bijelo”!

Tendencija podnijete tužbe, u mome slučaju, ide dotle da se zastrašim, primirim i ućutim sa pisanjem! Da prestanem i dalje objavljivati svoje kolumne u kojima iskazujem svoje mišljenje i kritički stav na crnogorsku ne tako davnu prošlost. To je barem sasvim jasno i nepobitno. I sve se može provjeriti iz mojih brojnih tekstova – kolumni, a gotovo da se primičem 500 jubilarnom broju! Naravno, sve je objavljeno javno na sajtu: academia.edu dr Momčilo D. Pejović u potpisu.     

Uporno se nastoji zastrašiti moja malenkost, a podnošenjem tužbe ugušiti moja sloboda javnog mišljenja i govora, iznošenje ličnog stava ili kritičkog sagledavanja svega šta se zbivalo u rečenom vremenskom periodu odnosno u periodu trodecenijske vladavine sedmostrukog premijera, predsjednika države u dva mandata ili kako ga politički lider ondašnje Narodne stranke, N. Kilibarda, slikovito nazva „dvometricom”, a bili su nekad ljuti politički protivnici, da bi mu malo kasnije bio politički idol i veliki državnik tj., Milo Đukanović, sada „počasni predsjednik”!

Gospodine mr. Siniša Bjekoviću,

Ne zamjerite mi što ću reći i javno iznijeti svoje mišljenje da imate više nego dovoljno prostora i ubjedljivih razloga da se Vi u svojstvu „Zaštitnika ljuskih prava i sloboda” uključite aktivno u navedenom predmetu!

A nazovimo ga „namjernom zastrašivanju i onemogućavanju” nekome da dođe do izražaja njegova sloboda mišljenjaja, riječi, govora, stava, kritičkog pristupa u krajnjem stručnog i naučnog sagledavanja jednog vremenskog perioda u kojem smo bili sudionici, neko manje neko više lično ili sa porodicom, kao što moja malenkost cijeli svoj život živi u državi Crnoj Gori!

Bogme, tačnije i mnogo preciznije bi bilo reći jedva kraj sa krajem pokušava(m) da uhvati(m) i nikako ne stiže(m), jer njihov domaćin – glava porodice nije politički podoban  u svakom smislu te riječi i dokle je on živ dugi članovi porodice teško da se mogu zaposliti! I to je činjenica sa kojom neću da Vas opterećujem, a prvi je put da ovako jasno to iznosim na vidjelo dana! Neka se i to zna, a onaj koji je tako rekao neka se (pre)pozna i ujedno javno da demantije, koje će da (ob)javi!

Imam mnogo razloga objektivnih i primjera koje mogu navesti još barem onoliko koliko sam do sada u prethodnim tekstovima iznio kako (bi) se moja javna i naučna riječ (u)gušila, prećutala ili za svagda se hoće ugušiti! Hoće i dalje da me drže pod staklenim zvonom i to zatamnjenim,  kao što sam bio mnogo godina prethodnih!

Tako je prošla i moja stručna i posebno naučna karijera, sa dvije objavljene studije, najvećim dijelom o sopstvenom trošku odnosno kreditu u trajanju od pet godina! U Crnoj Gori i o tome se ćutke prelazi i neko sve prekriva upornim ćutanjem! Kažem sada izazvan načinom kojim hoće neko da me zastraši, enormno visokim novčanim iznosom kao zahtjevom da budem kažnjen i da jednom, konačno, ispunim njihovu želju i prestanem pisati.

A zašto ne reći, bez ustešanja, da mi je tako i uskraćeno odnosno nijesam prošao Senata Univerziteta CG kada je bilo glasanje o dobijanju zvanja za „redovnog profesora” odnosno „naučnog savjetnika”! Naravno da sam javno reagova sa svoja dva teksta i ne žalim, slobodno iznosim ono kako je bilo, a niko nije imao hrabrosti da me demantuje!

Pa zar to nijesu dovoljni razlozi da se i Vi kao „Zaštitnik ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori” zauzmete ili barem provjerite navode jedne i druge strane odnosno podnosioca tužbe i moju malenkost koja traži pravo, pravdu i istinu, sasvim slobodno se o svemu izjašnjavajući, a bez ikakve loše ili zadnje namjere?

Ne smeta meni što niko neće da se javi odnosno glasne bez obzira od koga to dolazilo! Međutim, iznenađuje činjenica da se veoma stidljivo govori o ugroženosti sloboda koje jedno demokratsko društvo treba da gaji a ozakonjeno – usvojeno je u crnogorskoj legislativi, posebno ako se Crna Gora hoće pridružiti zajednici evropskih naroda, Evropskoj Uniji!

Gdje su sada brojne NVO, udruženja slobodnih i nezavisnih novinara? Šta čini njihov predjednik – direktor, šta ima on reći na sve to? Šta radi Cenatar za istraživanje javnoga mnjenja, gdje su brojna udruženja kojima su do sada bila usta puna slobode i demokaratije i ujedno borbe za razvoj tih vrednosti? Da li se tu jasno prepoznaje i potvrdno sada može reći: „Svi junaci nikom ponikoše, i u crnu zemlju pogledaše”!?

Tako stidljivo se govori i o još jednom slučaju pokretanja tužbe baš protiv „novinara” – nekad davno zvane „sedme sile”, gotovo identična mojoj od strane istoga subjekta odnosno pravnoga lica, i tako dalje! Neću dalje o tome da ne budem pogrešno shvaćen kao da želim pokrenuti -navrnuti „vodu na svoju vodenicu”, kako kaže narodna izreka!

Naravno da ću se bratiti svim pravnim sredstvima i da me ne može niko spriječiti, zaplašiti niti primiriti, makar novčane kazne bile u mnogostruko većem novčanom iznosu od sada podnijetog tužbenog zahtjeva od 7000,00 plus ostali troškovi, zatezna kamata i ko zna šta me još sve ne čeka!? Imam tu skromnu penziju i ništa više od toga, kao neko ko je radio puni radni vijek neprestano, radnim danima, vikendiom, praznikom, u prosijeku dnevnom 14 sati! I dan današnji kao penzioner radim, čitam, istražujem i pišem po 8 do 10 sati u prosijeku!

Ako mislite da pretjerujem imam dokaze za sve što javno iznosim, jer me prošlost moja naučila da vodim dnevnik – evidenciju dolazaka i odlasaka sa posla! Šta još hoćete vi koji mi branite da pišem i da se ne smijem čuti odnosno da ne smijem pisati o jednom vremenu u kojem smo živjeli, a znamo šta se radilo odnosno iskusili smo taj davno obećani „Bolji život” koji nam oni koji dođoše sa ulice garant obećaše, u narodu (na)zvani „Mladi, (s)lijepi i (još) pametni” uskočiše u fotelje i u njima provedoše neki i bezmalo cijeli radni vijek! Pa, (i) ja sam istoričar, ko će drugi da izučava društvo Crne Gore, ako i meni po profesiji to ne pripada?!

Kao što često to biva da sa vjetrom i tmurnim oblacima „dolazi” kiša, pa prije nego je oblaci prospu po zemlji osjeća se i njen „miris”, tako u demokratskoj i ekološkoj državi Crnoj Gori u navedenim dvjema tužbama protiv dr Momčila D. Pejovića i cijenjene novinarke Vesne Radojević, urednice portala „Volim Podgoricu”, mogu se prepoznati i ujedno su vidljivi oblici CENZURE ne samo štampe odnosno medija već I CENZURA slobode misli, govora, izrašavanja i iznošenja ličnoga, stručnoga naučnoga stava i opisa onoga o čemu se toliko godina priča po Crnoj Gori, a teret svega toga pada odnosno neko hoće da svali  na njihova „pleća”!

Više je od očigledno da se na mala vrata hoće uvesti CENZURA i taj demonski oblik pritiska i ujedno zabrane slobode javne rijeri, zastrašivanja, gušenja slobode javnog istupa!

Ako se u svemu tome što je navedeno ne vide jasni elementi protiv kojih bi „Zaštitnik ljudskih prava i sloboda” trebao ili u krajnjem morao da se priključi i uzme aktivno učešće u cilju odbrane javne riječi i slobode izažavanja, iznošenja ličnoga stava, strušnog i naučnog pogleda kao i kritičkog sagledavanja crnogorske nedavne prošlosti onda nemamo dalje šta pričati, nego samo reći: „zabodimo olovku u trnje – ledinu”!

 Poštovani gospodine  mr. S. Bjekoviću, zaštitniče ljudskih prava i sloboda,

 Priznajem  iskreno i sasvim slobodno iznosim svoje mišljenje da nijesam sasvim uvjeren niti ubijeđen da ćete svim svojim znanjem, upornim stavom, ličnom, stručnom i državnom funkcijom sa punom odgovornoćšću biti na mojoj strani ili onih koji su ugroženi i koji traže u ovom slučaju Vašu apsolutnu podršku i ujedno zaštitu, ubijeđen/i da su potpuno u pravu kada se obraćaju Vama na tako visokoj državnoj i ujedno političkoj funkciji, naravno nestrančkoj!

Očekujem, sa radošću, da me demantujete i priključite se u cijelom navedenom slučaju shodno Vašim ovlašćenjima!

A, s druge strane gledajući, potpuno sam ubijeđen da vam je materija što ono kažu „u malome prstu”, i da ujedno odgovorno obavljate tu visoku dužnost i državnu fukciju. Na Vama je da preduzmete i upravljate se u navedenom predmetu i mojem ličnom obraćanju kako nađete za shodno, a moja malenkost je ovim tekstom sve mogućnosti javnoga obraćanja najvisočijim adresama u potpunosti iscrpila, barem što se države Crne Gore tiče!

I da završim sa ovim svojim javnim obraćanjem Vama, gospodine S. Bjekoviću! Molio bih Vas da razmotrite sve što sam iznio u navedenom tekstu javnoga obraćanja i ujedno poziva da shodno Vašim nadležnostima proučite sve relevantne čuinjenice i kada budemo pozvani na Sud da budete prisutni, a prethodno da već sada „izvidite – istražite” cijeli slučaj moj i ujedno novinarke Vesne Radojević, koja je u istoj situaciji, ali je ja ovdje samo pominjem ne aludirajući na bilo kakve druge pomisli, koje bi mogle biti od nekoga zlurado dočekane, a nijesam ni advokat bilo kome, pa ni samome sebi, već samo govorim, pozivam i Vama se obraćam u svoje lično ime!

S posebnim poštovanjem i iskrenim pozdravom,  

Podgorica, ponedeljak, 13. april 2026. godine       Dr Momčilo D. Pejović

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)