Održana svečana akademija u Pljevljima; Vraneš: Ova srpska zemlja, rasadnik srpskog naroda kroz vjekove, imala je i još uvijek ima mnogo neprijatelja

On feb 15, 2024

Sretenjska akademija u pljevaljskom Centru za kulturu, počela je uz himnu Bože pravde i riječi blagoslova koje je uputio vladika mileševski Atanasije. Govoreći o Prvom srpskom ustanku i Sretenjskom ustavu, predsjednik Opštine Pljevlja dr Dario Vraneš je poručio da je praznik Sretenje značajan za sve Srbe bez obzira gdje oni živjeli, prenosi portal Svitanje.

– Kojekude, ja sam ljut i prek čovek. Ako neko ne posluša i ako pođe u stranu ja ću toga da ubijem, a kojega uhvatim u izdaji toga ću da obesim i na strašne muke da udarim. Bojim se da ćete me zamrzeti i svaki na svoju stranu vući, pa onda od nas ništa neće biti…, citirao je Vraneš na početku govora Karađorđa, koji se prema sačuvanim izvorima, kako je kazao, baš ovim riječima obratio okupljenim kneževima i narodnim starješinama na zboru u Marićevića jaruzi, u selu Orašac, na Sretenje Gospodnje 15. februara 1804. godine.

Poslije tih njegovih riječi svi prisutni su uzviknuli „baš takav nam treba“ i Đorđije Petrović je, poslije kraćeg razmišljanja prihvatio da stane na čelo ustanika. Sve ostalo je istorija, naveo je predsjednik Opštine Pljevlja.

– U spomen na taj događaj – na zbor u Orašcu na kojem je prije tačno 220 godina donijeta odluka o dizanju Bune na dahije, ali i u spomen na 1835. godinu kada je na Sretenje Kneževina Srbija dobila svoj prvi Ustav, sjutra bratska Republika Srbijaobilježava Dan državnosti. U čast tog dana i mi smo se ovdje večeras okupili da kažemo i pokažemo da je ovaj praznik zajednički praznik, a himna Bože pravde zajednička himna svih Srba ma gdje živjeli. Ništa manje od bilo kojih u Republici Srbiji, sjutra je praznik i pljevaljskih Srba. Nas koje od naše etničke matice dijeli prevoj koji se zove Jabuka. Tu jabuku su vijekovima oni koji nam ne misle dobro svim silama pokušavali da pretvore u jabuku razdora. Tako je bilo i do prije četiri godine, ali je uprkos svemu, kroz sve vrijeme, ta jabuka bila, ostala i biće jabuka bratske sloge i ljubavi, jabuka koja spaja i poziva na jedinstvo, istakao je Vraneš.

Kako je naveo, pominjujući Ustanak 1804. godine kao Bunu na dahije, namjerno je izostavio uobičajeni naziv Prvi srpski ustanak jer taj ustanak koji je predvodio Karađorđe bio je samo jedan u beskonačnom nizu ustanaka Srba i srpskog naroda za slobodu, kako na prostorima sadašnje Republike Srbije, tako i na svim drugim prostorima gdje živi srpski narod.

– Srbi su ustajali i borili se za slobodu protiv svih zavojevača od Zapadnog i Istočnog rimskog carstva do kasnijih zapadnih i istočnih imperija, a samo protiv Otomanske imperije bezbroj puta. Srpski ustanci za slobodu su i sve pobjede Nemanjića, bitka na Bileći, Kosovska bitka, bezbrojni ustanci Srba sa sve tri Morave, s obje strane Dunava, Drugi Kosovski boj, silne hercegovačke bune, ravna gora Romanija, bune dalmatinskih Srba predvođenih uskocima i krvava Vojna krajina. Sve su to srpske borbe za slobodu, srpski ustanci koje treba da pomenemo kako bi veličina Prvog srpskog ustanka dobila istinsku punoću i značaj, naveo je on.

Kako je kazao, Prvi srpski ustanak 1804. godine je samo kruna viševjekovne, milenijumske borbe srpskog naroda za slobodu i samostalnost, a vožd Karađorđe je samo stao na čelo nepregledne kolone vitezova koji su prije njega pali na oltar Otadžbine i kao takav je jedino mogao postati „Bič tirajanah“, kako to pjeva vladika Rade, pjesnički genij koji je u samo četiri stiha salio suštinu i izbrusio dijamant kojem se ništa nema dodati:

„Al’ heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,

sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:

diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,

iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.“

– Neka je slava i Voždu Đorđiju i vladici Radu, prvome vojvodi nad vojvodama, a drugome pjesniku nad pjesnicima! Da srpski narod u svojoj istoriji nije rodio nikoga drugog do njih dvojice imao bi čime da se ponosi pred svijetom, dodao je Vraneš.

Istorija pljevaljskog kraja, kao u dobrom dijelu i istorija cijele Stare Srpske Hercegovine ili vojvodstva Svetog Save, nije slučajno ostala sve do danas u dobroj mjeri nepoznata, ističe predsjdnik Opštine Pljevlja.

– Ova srpska zemlja, rasadnik srpskog naroda kroz vijekove, imala je i još uvijek ima mnogo neprijatelja kojima ne odgovara istinita priča o njenoj ulozi i značaju u ukupnoj istoriji srpskog naroda. Još uvijek su pod velom zaborava mnogi ljudi i mnogi događaji koji su omeđavali sudbinu, često i cijelog srpskog naroda i nije slučajno što je srce srpskih zemalja odvajkada podijeljeno granicama koje su utvrđivali dušmani. Zar može biti slučajno što je na samo nekoliko desetina kilometara odavde tromeđa, na kojoj se, kako se nekad govorilo, susreću tri carevine, a sa svake strane te tromeđe živi od iskona isti narod? Zar je slučajno Otomanska imperija učinila sve da područje Stare Raške i Stare Hercegovine poislami iako između Petrove Crkve u Starom Rasu imanastira Zavala u Popovom Polju ima stotinumanastira i crkava starijih od svake džamije u Stambolu? Zar je slučajno na Berlinskom kongresu, kada je dobio vojnu upravu nad ovim krajem, Austro-ugarski ministar inostranih poslova Grof Andraši pred svima uskliknuo: „Zabo sam glogov kolac u srce srpstva!“? E, upravo u tom primalnom kriku istinskog varvarina stoji i odgovor na prethodna pitanja! Ovo ovdje je srce srpstva i bilo i jeste i biće, istakao je Vraneš.

Svaka generacija Srba sa ovih prostora je to dokazala na način da se ne postidi pred precima, dodao je.

– Nije slučajno što je Pljevaljska dobrovoljačka brigada pod jesen 1915. godine, zajedno sa Durmitorskim odredom, brigadama iz donjeg Polimlja i braćom preko Drine tri puna mjeseca branila bok srpske vojske koja je odstupala preko Albanije i nije tek tako 103 borca Pljevaljske brigade odlikovano zlatnom medaljom Obilića. U toj tromjesečnoj neravnopravnoj bici protiv elitne austrougarske armije svaki treći Pljevljak nije se vratio svom ognjištu nego je ili poginuo na bojnom polju ili samro od gladi u koncentracionim logorima tadašnje civilizovane Evrope. Nije slučajno i naša generacija, potomci junaka sa Romanije, Glasinca, Drine i Mojkovca, prije četiri godine podigla najveličanstveniji ustanak za odbranu ne samo crkve već i svih drugih svetinja koje su zvijezde vodilje kako svakog časnog pojedinca tako i cijelog srpskog naroda. Zar može biti slučajno to što je baš ispred crkve Svete prepodobne mati Paraskeve, na par stotina metara odavde, krenula prva litija za odbranu svetinja u Crnoj Gori i to što se baš ovdje ponovila ona slika iz Prvog srpskog ustanka – „niče raja ko iz zemlje trava“? Nije to bilo davno, ali da se ne bi zaboravilo treba uvijek i na svakom mjestu o tome govoriti i pisati da pljevaljski Krsni hodovi za odbranu Svetinja nikad ne padnu u zaborav kao što su pali mnogi raniji, naveo je Vraneš.

Kazao je da je sečana Akademija povodom 220 godina od početka Prvog srpskog ustanka prilika da se pokuša razgrnuti zaborav sa događaja koji su se tada dešavali na ovim prostorima kako u Pljevaljskom kraju, tako i u dijelu Stare Hercegovine od doline Lima do Pive i Morače.

– Odmah po saznanju da su braća Srbi iz Srbije digli bunu na dahije, srpski narod naših krajeva je počeo sa pripremama za dizanje ustanka. Bez ičije i ikakve pomoći osim Božije, poslije nekoliko mjeseci,narod Stare Hercegovine je bio na nogama. Skoro u isto vrijeme su ustali Drobnjaci, Uskoci, Moračani, Pivljani i Zatarci iz tadašnjeg Pljevaljskog kadiluka kao i Prijepoljci, Novovarošani, Pribojci i Ruđani. Predvođeni svojim prvacima, hajdučkim harambašama i uskocima, svojim najumnijim sinovima, sveštenicima i kaluđerima, hercegovački Srbi su faktički oslobodili cijelo svoje područje osim par utvrđenih osmanilijskih gradova. Desetine i stotine naših predaka iz pljevaljskog kraja pohitalo je u susret ka Sjenici i Karađorđevim ustanicima. Gototvo da nema porodice u pljevaljskom kraju iz koje bar jedna muška glava nije sa poletom stala pod Karađorđev barjak. Ostade zapisano da je čak svih 11 Svetotrojičkih kaluđera sa igumanom Avakumom krenulo u pomoć ustanicima, a manastir je ostao čuvati samo jedan stari kaluđer. Ustanak, uglavnom, golorukog naroda Hercegovačkog zaprijetio je osmanskim vlastima, pa je paša Selmanović zatražio pomoć od vezira nakon čega su okupljene ozbiljne osmanlijske snage sastavljene kako od ovdašnjih muslimana, tako i od arnauta i regularnog turskog nizama, navodi Vraneš.

Skoro u isto vrijeme, dodaje on, već oslobođeno područje napadnuto je sa istoka od strane kolašinskih turaka i arnauta koji su popalili manastire u dolini Tare i Sulejman paše Skopljaka, sa zapada, koji je predvodio vojsku bosanskog vezira.

– Pljevaljski ustanici su vojsku Sulejman paše Skopljaka, dočekali na obroncima planine Ljubišnje zajedno sa svojom braćom Drobnjacima i Uskocima i u neravnopravnoj bici bili poraženi. Nakon toga je uslijedilo još nekoliko krvavih bitaka da bi ustanak naroda ovog dijela Stare Hercegovine bio konačno ugušen krajem 1805. godine. Osmanska vojska je nakon ugušenja ustanka zvjerski postupala sa ovdašnjim stanovništvom koje je bilo primorano da se u velikom broju, kako je znalo i umjelo, preseli u krajeve koje je oslobodila Voždova vojska. Veliki broj ustanika iz naših krajeva izbjegao je niz Drinu da bi istog tog Sulejman pašu Skopljaka dočekali na Mišaru, a i 1813. godine na Ravnju gdje je i teško ranjen. Iznoseći ovih nekoliko istorijskih svjedočanstava o tome kako je narod Pljevalja i ovog dijela Stare Hercegovine odgovorio na ustanak svoje braće iz Srbije, htio sam samo da ilustrujem i potvrdim ono što je nesporno, a to je da smo i u volji i u nevolji bili jedno, da brat brata izdati ne htjede, kazao je Vraneš.

Kako je dalje kazao, kao što je Prvi srpski ustanak bio kruna svih nebrojenih srpskih ustanaka prije, isto tako je Prvi srpski ustanak postao ideja vodilja kroz sva vremena nakon njegovog okončanja za sav srpski narod koji je još skoro pun vijek ostao pod osmanskom okupacijom.

– Da nije bilo Prvog srpskog ustanka ne bi bilo ni Drugog, ni još desetak ustanaka kojima je zaokružena moderna Srbija. Da nije bilo Karađorđa ne bi bilo ni Hercegovačkih ustanaka, ne bi bilo ni Ilindana u Kruševu, ni Vidovdana na Miljacki. Vožd je bio Vožd i Kučima na Fundini i Drobnjacima na Mljetičku i Jelovačkoj četi na Vučjem Dolu. Karađorđe je komandovao ustanicima u Raoničkoj, Babinskoj i Bobovskoj buni, a pred Javorskom brigadom srbijanske vojske dok je pobjedonosno ulazila na Petkovdan 1912. godine, u Pljevlja nije išao niko drugi do Crni Đorđije. Karađorđe se zvao i Vojvoda Babunski i Marko Miljanov i Tripko Džaković i Filip Jelovac i Vojvoda Vuk i Voja Tankosić i Gavrilo Princip, saopštio je Vraneš.

Na slavi i uspjesima Prvog srpskog ustanka par decenija poslije njegovog svršetka, Srbija je povratila svoju punu državnost, modernim rečnikom rečeno, potpuno demokratskim Sretenjskim Ustavom, donijetim u Kragujevcu 1835. godine u vrijeme kada je skoro cijelom Evropom harao apsolutizam i samovolja monarha, naveo je Vraneš.

– Iako je često išla težim putem između dvije dinastije Karađorđevića i Obrenovića, Srbija nikad nije prestala da bude stožer i pouzdan oslonac srpskom narodu u svim srpskim zemljama. I neka tako bude na vjek i vjekova! Amin, zaključio je on.

Sretenjskoj akadeniji su prisustvovali vladika mileševski Atanasije, otac iguman Zosima- nastojitelj Trojičke svetinje, časni oci Srpske pravoslavne crkve, predsjednik Srpskog nacionalnog savjeta, predsjednik Udruženja Pljevljaka u Beogradu, predsjednik Udruženja Pljevljaka u Kotoru, predsjednici Opština i Skupština opština u regionu, poslanici, predstavnici lokalne vlasti.