ODNAROĐENI I SAMI SEBI DOVOLJNI

Piše Perica Đaković

Ovih dana čudom se čudim, trljam oči, a da priznam – i uši. Ne mogu da vjerujem da neko toliko radi protiv samog sebe kao većina naših političara. Izgleda da su toliko samouvjereni ili toliko narcisoidni da ne vide kako narod reaguje na njihovo djelovanje, narod koji ih je, da se podsjetimo, i izabrao. A da li će ih ponovo birati, vidjećemo. Evo, ne znam ni od koga da počnem, ko je „glava“ ove naše političke papazjanije. Gdje stanuje „kapo di tutti capi“? Ili, da to narodski kažemo, ko je danas „dežurni“, kao što je to nekad bilo poslije Broza? Da li se on nalazi u zgradi Predsjedništva, u Vladi, ili u „Narodnoj skupštini“ – odnosno parlamentu? Sve to, uzgred budi rečeno, smješteno je u jednom najobičnijem podgoričkom kvartu. Nekada se, do 30. avgusta, znalo – glava je tamo gdje je Milo. Bio on predsjednik ili premijer (istina, nikad nije bio šef Skupštine). Danas su karte izmiješane, a niko ne zna gdje su džokeri. Svi misle da ih baš oni drže u rukama, a ja bih rekao da je špil i dalje u jednoj ambasadi u blizini ANB-a.

No, da krenem redom – po naški.

Prvo, krenimo od čovjeka kojem je, navodno, narod dao najviše glasova, dakle, jedini neposredno izabrani, pa samim tim i jedini s punim legitimitetom. Riječ je o „ekspertskom“ predsjedniku Jakovu, koji je očigledno utripovao da ga je narod birao „od srca“, zaboravljajući da je većina glasala protiv njegovog protivkandidata, protiv Mila a ne baš za njega. Jakov ne želi da baci realan pogled u retrovizor – jer bi tada jasno vidio od kojeg je naroda najviše dobio glasova. Poštujem i pretpostavku nevinosti i njegovu želju da bude predsjednik svih građana, ali to ne znači da treba zaboraviti one koji su ga zaista doveli na predsjedničku funkciju. Ne znam ko ga savjetuje, ali da neko može napraviti toliko nepotrebnih faulova na vlastitu štetu to još nisam vidio. Ako si predsjednik svih građana, moraš bar fiktivno biti prisutan na dodjeli najveće državne nagrade, nagrade koja nosi i ne malu nacionalnu penziju (za tu penziju se, usput, već 30 godina bije simbolička i politička bitka, jer se pokazalo da je ona važnija od samog djela). Ako već nije bio na dodjeli, možda mu je to bilo ispod časti, mogao je makar na svoj koktel da pozove laureate, a ne samo onog koji je nagradu odbio. Tako bi bar pokazao neutralnost, umjesto što se otvoreno svrstao. Na koktel je, recimo, pozvao i svog učitelja (ne znam je li tada neko nekom rekao „Blagoš mene“), ali je pozvao i mnoge koji su mu, dok je bio kandidat, otvoreno radili o glavi i podržavali protivkandidata. Lijepo je što je otišao do Srebrenice, ali je i tamo simbolično ostao u sjeni, jer nije bio na čelu delegacije Crne Gore, već u zapećku, iza ministra Ibrahimovića. Kad je već bio tu, mogao je svratiti i do Bratunca, da se pokloni i žrtvama s druge strane. To bi, vjerovatno, više značilo narodu, onima koji su ga i doveli tu gdje jeste, nego da ostane u Ibrovoj sjeni. O drugim Jakovovim autogolovima, drugi put.

Što se tiče druge adrese – premijera, on se ponašao kao da 13. jul dolazi poslije 12. kao da je to svaki običan dan. Nije se pojavio ni na jednom prijemu, ni u parku Gorica kod Mande, ni na Cetinju kod „brata mu po profesoru Jakova“. Nije ni organizovao sopstveni koktel. Time je, doduše, izbjegao da eventualno pozove nekoga nepoželjnog i izazove novu rundu kritike, koje mu, ruku na srce, nije falilo otkako je premijer. Dovoljno bi bilo da je samo pogledao zemlju u špicu turističke sezone. Umjesto da obilazi zemlju izlazećeg sunca, mogao je da sjedne u auto i bez pratnje prođe od granica do mora. Vidio bi da je teže doći od Bijelog Polja ka Mojkovcu, preko Sitnice, Sukobina, pa i Jabuke. O barikadama i ruševnim putevima da ne pričam. A tek trasu bulevara Jaz–Tivat, ili novsku rivijeru… Možda bi tada i sam shvatio zašto godinama ponavljamo da smo zemlja „divlje ljepote“. Alabara više ni ne pominje. Ali se Alabar sam reklamira, otkrivajući da mu cilj nije bila Velika plaža, već Buljarica. Buljarica davni nedosanjani san braće Đukanović, koje je jednom spriječio mitropolit Amfilohije, a da li će sada imati neko snage pred naletom novca, ne znam. Premijerove misli, čini se, sada su više okrenute prihodima od izdavanja aerodroma, jer sezona očigledno ne ide kako su zamislili, uprkos tome što nas svaki dan uvjeravaju da je turista više. Možda nam sezonu izvuku turisti iz zemlje izlazećeg sunca kad im u podsezoni ukinemo vize.

I napokon – treća adresa. Skupština Crne Gore. Za razliku od prethodnih predsjedavajući, sadašnji je, izgleda, preuzeo inicijativu. Prvi je organizovao prijem, ali mu na isti nisu došli predsjednik ni premijer. Umjesto njih – pojavili su se „nezvani“ koji su po svaku cijenu htjeli na piće u Goricu. Režiser Marunović ih je, preko megafona, molio da dođu i do Mande, do onih koji su nagrađeni – ali uzalud. Nisu mu pomogli ni opozicioni specijalci, pa ni „Njegoš“ – najbolji glumac. Biber sprej i policijski kordon su ih spriječili, pa je sve ostalo na pokušaju. Za to vrijeme, predsjednik Skupštine je uz rukovanje i poljupce primao pažljivo birane goste, dok je u parku uručivao plakete – i s njima nacionalne penzije – dvojici od trojice laureata. Treći se nije ni pojavio – vjerovatno misleći da će mu nagradu uručiti onaj kome je sam pomagao u kampanji.

U sjeni koktela i nagrada ostala su otvorena pitanja – kao što su ogromna povećanja budžetskih izdvajanja za partije, sekretare, savjetnike, dnevnice i vozni park.

Naši političari, sudeći po svemu, drže se one narodne: „Prvo je bog sebi bradu stvorio“. Da ne zaboravimo: kao kolonija, pristali smo da umjesto 2 odsto za NATO izdvajamo čak 5 odsto – ne pitajući se ni odakle ćemo. Biće, ako ništa drugo – kredita. O penzijama, platama i lažnim predizbornim obećanjima – drugi put. A sada – je li moguće da se barem malo namirimo.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)