Odmagarčimo se…

Piše: Mitar Radonjić

Sjećam se jednog sjajnog izraza – namagarčiti. Naši stari su bili možda malo manje školovani, ali njihov rječnik je odisao lirikom. Kako to lirski zvuči – namagarčiti. Pravi izraz za ono što nas je snašlo – klasično smo namagarčeni. Vjerovali smo, ćutali i trpjeli. Hajde, dako bude bolje. I šta dobismo? Moram biti malko kolokvijalan – dobismo sve preko dva.

Pitamo se – kako je moguće da smo ovo dozvolili? Pa nije nam ni čudo šta smo sve dozvoljavali trideset i kusur godina, vala nam i nije prvi put, ako ćemo iskreno.
Sjetimo se, nije davno bilo nekih ,,pozitivnih“ činilaca – slično nam učinješe, pa što ne bi sad i njihov podmladak, glasno uzvikujući ura. Doduše, ne tri put, dosta nam je i ovo.

Elem, ovako uzjogunjeni kuda smo se zaputili? Snijeg da proprtimo ne možemo jer ga nema, pa đe smo uprli? Ovim putevima nikad išli nismo, nije to naše, nije to nama svojstveno ljudi.
Mi smo uvijek, tradicionalno, imali svoj način, svoj put, princip, misao i vjeru – kad smo se otuđili i bijasmo namagarčeni? Nekako, nada mi se probudila krajem 2020-te ali me je ubrzo napustila, da li je zaspala, šta li…

Od koga smo mi to namagarčeni? Pravo je zapravo pitanje – od koga nismo?
Ma dozovimo se već jednom i ne vjerujmo svakom skorojeviću već se malo zamislimo i pogledajmo unazad jer ipak je istorija učiteljica života. Brzo ćemo opet šlajpike naoštriti i nemojmo ih istupiti kao i do sad – odmagarčimo se već jednom. Jes’ da je šarena laža simpatična i dopadljiva, ali je laž i ne smijemo ponovo povjerovati i biti namagarčeni. Odmagarčimo se već jednom.