Odlazak Erdoganovog najvećeg rivala – ko je bio Fetulah Gulen
Fetulah Gulen, imam i politički disident, preminuo je u američkom egzilu, osam godina pošto je od Ankare optužen za neuspjeli puč u kom je pokušano Erdoganovo zbacivanje sa vlasti, a ubijeno oko 250 ljudi.
Moć, uticaj i reputacija koju je gradio decenijama srušena je u trenu, kao kula od karata. Za brisanje njegove zaostavštine zaslužan je aktuelni šef države, njegov bivši saveznik i potom ljuti neprijatelj.
Prodirući u skoro sve pore društva i politike, Gulenove ideje i ljudi, prijetnja su svakoj vladi i režimu.
Erdoganizam ga je nadvladao, ostavljajući Gulena i njegovo nasljeđe u ruini. Nekada drugi najmoćniji čovjek Turske zaboravljen je u tuđini.
Turski disident i muslimanski propovjednik Fetulah Gulen, za koga Ankara tvrdi da stoji iza neuspjelog vojnog puča 2016. godine preminuo je u 83. godini u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je od 1999. živio u egzilu.
Gulen je tokom proteklih decenija izgradio moćan islamski pokret u Turskoj i izvan nje, ali je svoje posljednje godine života proveo kao izgnanik optužen da je orkestrirao pokušaj vojnog udara protiv turskog lidera Redžepa Tajipa Erdogana, u kojem su pobunjeni vojnici na kratko preuzeli kontrolu nad aerodromima ratnog vazduhoplovstva, oklopnim i helikopterskim jedinicama.
Iako je negirao optužbe, u Turskoj nije amnestiran, a u neuspjelom pokušaju preuzimanja vlasti poginulo je oko 250 ljudi, poslije čega je uslijedila odmazda protiv Gulenovih sljedbenika. Gulenov pokret „Hizmet“ sistematski je uništavan u Turskoj, a smanjen je i njegov međunarodni uticaj.
Nadareni propovjednik i sudbinski put za Izmir
Fetulah Gulen rođen je u selu Korudžuk, u vilajetu Erzurum, na području istočne Anadolije. Sin je domaćice i imama, zbog čega je od malena učio Kuran. U doba kemalističke turske vlade, to je bio jeres.
Prvu propovjed održao je sa 14 godina, a krajem pedesetih je postao mlad imam džamije u Jedrenu, evropskom dijelu Turske, gdje se ranije preselio sa porodicom.
Tokom šezdesetih se istakao kao vrsni propovjednik u čajdžinicama duž Izmira, a pomogao je u osnivanju nekoliko studentskih domova na zapadnoj turskoj obali. Tvrdio je da je turska omladina izgubljena i da je spas u obrazovanju.
Oksford analitika je svojevremeno ocijenila ovo geografsko područje kao pogodno tle za razvoj Gulenovih ideja.
„Poslovna i profesionalana turska srednja klasa se protivila narasloj birokratskoj državi, pa je počela da podržava ideje naklonjene zapadnom obrazovanju i tržištu, ali uz zadržavanje elemenata konzervativnog načina života. To je, na neki način, i Gulen zastupao“, piše u analizi Oksford analitike.
Upravo se unutar studentskih domova plela mreža sljedbenika Gulenovog pokreta koji će u narednim decenijama imati značajan uticaj na tursko obrazovanje, a zatim i preduzetništvo, medijski sistem i državne institucije.
Gulenove pristalice bi, po pravilu, brzo napredovale u karijeri.
Gulenovi odjeci u svijetu i sukob u domovini
Tokom osamdesetih, Gulenov pokret je probio granice Male Azije i prodro do turske dijaspore u Njemačkoj, na Balkanu, te sjeveru Afrike.
Međutim, Gulen 1981. formalno prestaje sa držanjem propovjedi, sve do 1988. godine kada se ponovo aktivirao, držeći strasne govore u džamijama većih turskih gradova.
U narednoj deceniji je sve više govorio o politici i direktno se miješao u politički život Turske. Vlada je ovo vidjela kao prijetnju, što je Gulen predosjetio, zbog čega je pobjegao iz zemlje.
Tvrdivši da ide da se liječi, 1999. putuje u Sjedinjene Države. Ipak, u Ameriku se vjerovatnije sklonio u strahu od sudskog postupka u Turskoj, koji se protiv njega uveliko pripremao.
Sudilo mu se u odsustvu od 2000. godine, zbog čega je 2001. aplicirao za američku zelenu kartu, a godinu dana potom i za boravišnu vizu. Zbog toga je dugo bio i pod lupom američkog Federalnog istražnog biora (FBI) – posebno posle napada Al Kaide na Svjetski trgovinski centar u Njujorku, 11. septembra 2001. godine
FBI je osporio njegove tvrdnje da u Americi boravi kao aktivista za obrazovanje, dovodeći u sumnju njegovo iskustvo kao edukatora. Ipak, 2008. dobija zelenu kartu, neposredno nakon što je u Turskoj sud doneo oslobađajuću presudu.
Erdoganizam protiv Gulenizma
Za slobodu je dobrim dijelom bio zaslužan sadašnji turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan. Gulen je i neposredno i posredno bio Erdoganov mentor i saveznik njegove Partije pravde i razvoja (AK).
Erdogan ga je branio sa pozicije gradonačelnika Istanbula tokom devedesetih godina 20. vijeka i početkom dvijehiljaditih, kao opozicioni lider.
Kada je Erdogan 2003. formirao vladu i postao novi premijer Turske, agitovao je u Gulenovu korist. Sud je u pompeznom i medijski propraćenom procesu pet godina kasnije donio oslobađajuću presudu.
Mnogi od onih koji su se obrazovali u institucijama koje su sponzorisane od učesnika u poduhvatima za građansko društvo, koje je inspirisao Gulen, završili su u sudskom, političkom i vojnom sistemu Turske. Bio je to već drugi krug Gulenovih pristalica u političko-vojnom establišmentu.
Ali, Erdogan je sada bio vlast, a Gulenova učenja često nisu bila u skladu sa zvaničnom državnom politikom. Uz povećavanje sukoba u društvu u periodu prije vjonog puča u Turskoj 2016. godine, erdoganizam je promijenio viđenje gulenizma. Ubrzo, saveznici su postali rivali. Kako je Erdogan jačao, Gulen je sve više postajao prijetnja.
Bio je to sudar, vjerovatno, dvojice najmoćnijih ljudi u Turskoj. Erdogan je vladavinu na mjestu predsjednika vlade, posle 11 godine, 2014. zamenio predsjedničkom funkcijom i dostigao vrhunac moći. Sa druge strane, Gulen je bio duhovni vođa značajnog pokreta, moćne islamske zajednice sa sledbenicima u Turskoj i širom sveta.
Predvorje puča, „država u državi“ i „glavni krivac“
Dvojica uticajnih lidera su se često sukobljavala, a tenzije su dostigle vrhunac 2013. godine kada je u Turskoj objelodanjena istraga o korupcionaškim aferama Erdoganovih ministara.
Turski predsjednik je smatrao da iza postupka stoje tužioci verni Gulenovom pokretu, pa je već 2014. izdao nalog za hapšenje njegovog lidera, a dvije godine potom je zabranio rad organizacije, proglasivši je terorističkom. U predvorju puča, Erdogan je Gulenov pokret opisao „državom u državi“.
U julu, dva mjeseca kasnije, frakcija turske vojske pokušala je da svrgne Erdogana. Objelodanjeno je da je cilj „zaštita demokratija od samovolje autoritarnog turskog predsjednika“.
Vojska je udarila na državne institucije – parlament i predsjedništvo, vodivši trku sa Erdoganovim pristalicama ko će preuzeti televizije.
Erdogan je bio brži. Mediji su mahom ostali u rukama ljudi bliskih vlastima. Puč, iako jeste bio vijest i vanredna okolnost, nije dostigao pažnju kakva mu je bila potrebna. Izostala je podrška šire javnosti i, još važnije, većeg dijela vojske. Pučisti su bili primorani da se predaju, a Gulen je optužen za idejnog tvorca udara još dok su sukobi trajali.
„Tokom proteklih pet decenija pretrpeo sam više vojnih udara i uvredljivo je da ja budem optužen za tako nešto“, uzaludno je tvrdio Gulen, dok je sa provladinih televizija i radio stanica ponavljana tvrdnja da je upravo on nalogodavac.
Ubrzo poslije puča 2016. godine Erdogan je Gulenovu mrežu sljedbenika u Turskoj i u svijetu proglasio izdajnicima, a pokret „rak ranom društva“.
Želio je da ih ukine i u tome je uspio.
Uveo je vanredno stanje i naložio hapšenje više od 77.000 ljudi, dovedenih u vezu sa „Hizmetom“. U drugom neposrednijem dijelu „rata“ sa Gulenovom zaostavštinom, otpušteno je 150.000 radnika u javnom sektoru, među kojima je bilo sudija, nastavnika, vojnika i policijaca.
Gulenovim sljedbenicima, koji su se za to lako optuživali, zaplenjena je imovina, a stotine škola pod pokroviteljstvom „Hizmeta“ je naprasno zatvoreno.
Kompanije koje su nastale na temeljima njegovih ideja i sledbenika su ugušene. Ukinuti su i mediji bliski pokretu. Opravdanje je bilo zgodno – strah od destabilizacije države.
Gulen je odsječen i odstranjen iz turskog društva do mere da je i turska opozicija prala ruke od bilo kakve veze sa njim ili njegovim pokretom, vidjevši u njegovom radu i djelima podrivanje sekularnih temelja moderne Turske koje je postavio Mustafa Kemal Ataturk.
Poslednji dani
Fetulah Gulen se tako, četvrt vijeka od puta u Ameriku na liječenje, nikada nije vratio u domovinu za stalno.
Propovjedao je i držao govore iz egzila, a živio je u okviru svog „Hizmet centra“ na velelepnom imanju u Pensilvaniji. Napisao je više knjiga, što je, kako je govorio, bio način da se izdržava u inostranstvu.
Kako se pokret sistematski gasio, tako je opadala i Gulenova aktivnost. Zdravlje mu se naglo pogoršalo 2017. godine kada je, u intervjuu za Rojters, prvi put promovisao ideju o potencijalnim nasljednicima njegovog uzdrmanog pokreta.
Novinari Rojtersa su tada pisali da je Gulen izgledao loše.
„Hodao je teško, uz pomoć štapa, često, držeći se za ruku njegovog doktora koji je stalno uz njega“, pisao je Rojters.
Međutim, uz nagomilane zdravstvene probleme, nije imenovao ili izabrao novog lidera pokreta, ostajući glavni u okrnjenoj organizaciji.
U istom intervjuu rekao je i da ne želi da bježi iz Amerike, pošto je postojala mogućnost njegove ekstradicije u Tursku, gdje ga je čekalo novo suđenje „za umiješanost u državni udar“.
Vlasti SAD su čekale dokaze iz Ankare, koji do sada nisu bili dovoljno relevantni za ekstradiciju. Gulen je, tako, u Americi ostao sve do smrti.
(RTS)