Od Srbije protiv nasilja do nasiljem protiv Srbije

Piše: Aleksandar Đurđev, poslanik i predsjednik Srpske lige

Iza Srbije su još jedni parlamentarni, beogradski i pokrajinski izbori koje je opozicija tražila i željno iščekivala, a vlast u našoj zemlji prihvatila kao novu provjeru izborne volje naših građana, ali i kao još jedan dokaz da živimo u uređenoj državi i demokratskom društvu.

Stari Rimljani su govorili da je glas naroda glas Boga, a narod Srbije, odnosno njeni građani jasno i nedvosmisleno su još jednom poručili koga žele da vide na čelu svoje države.

Opozicija je očigledno i na ovim izborima nastupila po starom oprobanom receptu – izbori će biti legalni i legitimni ako ih mi osvojimo, a ako ih izgubimo, treba ih proglasiti pokradenim iz bilo kog razloga.

Još od početka predizborne kampanje govorio sam da je lista Srbija protiv nasilja trebala da se zove obrnuto – nasiljem protiv Srbije. Nije to nikakva igra riječi, već surova istina i realnost.

To nasilje su oni ispoljili već dan nakon održavanja izbora, urličući ispred Republičke izborne komisije i pokušavajući da u nju upadnu palicama i noževima.

Na stranu to što su tražili poništavanje gradskih izbora u Beogradu ispred institucije koja za to nije nadležna, a ne ispred Gradske izborne komisije, premda je ovoga puta razlog za pokretanja talasa nasilnih protesta krjanje banalan – navodnih 40.000 Srba iz Republike Srpske koji su odnijeli prevagu koalicije Srbija ne smije da stane.

Dakle, uz tradicionalnu postizbornu žrtvu lažnih pobornika evropskih vrijednosti sada su se na mijeniju našli i Srbi iz ,,Republike Šumske” kako oni to nerijetko vole da kažu.

Uvijek je neko drugi kriv osim njih, koje njihov sopstveni narod jednostavno neće glasa i nije tačna tvrdnja da je ovo istorijski uspjeh tzv. proevropske opozicije.

Naprotiv, ovo je njihov istorijski poraz, jer prvi put smo na jednom mjestu, u jednoj koloni imali evrofanatike, rusofobe i kultur-rasiste prema pripadnicima sopstvenog naroda i vidjeli smo da ih podržava manje od jedne četvrtine građana Srbije.

Veliki poraz doživjela je i lažna desna opozicija koja nije prešla cenzus, a nije ga prešla jer su glasači shvatili da je Srpska liga bila u pravu kada je tvrdila da je riječ o Kurtijevoj petoj koloni u Beogradu koja se, za razliku od Vučića ili Vučevića kojima albanski ekstremisti danonoćno prijete, slobodno šetkaju po privremeno okupiranom dijelu države Srbije.

Sa druge strane, koalicija podržana od strane predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, čovjeka koji je bio meta besomučnih napada propale opozicije koja nije ni imala ni plan ni program, ostvarila je nezapamćen uspjeh u savremenoj istoriji evropskih demokratija – osvojila je nadpolovičan broj poslaničkih mjesta u skupštini nakon deset godina vlasti.

Takav vid povjerenja građana do sada nigdje i nikada nije zabeležen!

Građani su rekli da suverenističkoj politici Aleksandra Vučića, da njegovom zalaganju za regionalni mir i stabilnost kroz inicijativu Otvoreni Balkan, da izboru Miloša Vučevića za predsjednika Srpske napredne stranke koga vide kao budućeg premijera Srbije, da ministru Milanu Krkobabiću koji oživljava sela širom naše zemlje, da politici da penzije prate plate i još mnogo čemu drugom.

Konačno, ko gubi ima pravo da se ljuti, ali ne i da ruši državu i njene institucije.

Opozicija u Srbiji tu lekciju nikako da nauči i zato će, na kraju, srušiti samu sebe.