A istina, prije nego licem u lice, ukazuje se mjestimično, u crtama (avaj, koliko nečitkim), usred zabluda ovoga svijeta, te nam stoga valja da je sričemo iz vjernih belega, makar i odande gdje nam oni djeluju kao pomračeni, gotovo prožeti nekom sasvim zlonamjernom voljom – napisao je proslavljeni italijanski pisac Umberto Eko u romanu „Ime ruže“ iz 1980. godine.
Citat je iz prologa, a posljednja rečenica u tom kultnom djelu koje je, kako ističu svjetski autoriteti, promijenilo lice književnosti, kulture, ali i šire – kao i mnoge druge – napisana je na latinskom i glasi: „Stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus“ (od ruže negdašnje osta ime, imena tek gola imamo).
„Ime ruže“ ubrzo je postao svjetski hit, preveden je na desetine jezika (kod nas u prevodu Milane Piletić), a 1986. godine snimljen je film sa Šonom Konerijem u ulozi Vilijema od Baskervila. Roman je izazvao brojna usmena i pisana tumačenja, između ostalog označavan kao detektivska metafizika, postmodernistički triler koji se bavi misterioznim ubistvima u jednoj italijanskoj opatiji, naučnofantastična studija o srednjem vijeku i različitim tumačenjima Biblije.
Kompanija „Novosti“ ga je 2004. godine uvrstila u svoju ediciju „Najveći klasici 20. vijeka“ i objavila u rekordnom, za naše prilike nezamislivom tiražu od 300.000 primjeraka.
U djelu „Knjige koje su izmijenile svijet“ (kod nas u izdanju „Zepter Book World“, 2005) Rafael Vidaleng uvrstio je „Ime ruže“ među pedesetak najčitanijih književnih djela XX vijeka.
Bilješku o knjizi počinje napomenom da je ovaj, prvi roman Umberta Eka, na svjetsku književnu scenu stupio uz veliki odjek, te da je objavljivanje djela 1980. godine dovelo pisca, filozofa i stručnjaka za jezičke kodove u središte medijske pažnje, gdje će i ostati, postavši jedan od najpoznatijih italijanskih intelektualaca u svijetu.
Šerlok Holms srednjeg vijeka
Vodeći čitaoca ka nastanku „Imena ruže“, a potom i dalje, Vidaleng piše:
„Doktor filozofije Umberto Eko gaji interesovanja za srednjovjekovnu epohu i za semiologiju, odnosno proučavanje znakova. Istraživanja ga navode da analizira takozvane niže žanrove, kao što su policijski romani ili romani-feljtoni, osvrćući se i na savremene fenomene poput fudbala, medijskih zvijezda, mode ili terorizma.
Moto semiologa – ’vidjeti smisao tamo gdje smo navedeni da vidimo samo činjenice’ – mogao bi biti i deviza detektiva. U djelu ’Lektor in fabula’ iz 1979. godine on tekst posmatra kao interaktivno polje koje ne saopštava sve činjenice, podstičući čitaoca, čija saradnja predstavlja sastavni dio autorove strategije. Već naziremo kako bi se ta teza mogla primijeniti i na detektivski žanr, u kojem će se, na veliko iznenađenje univerzitetskog okruženja, ubrzo i oprobati.“
Napominje da Umberto Eko odlučuje da iskoristi prednost svoje erudicije, ne ciljajući pri tome na elitu.
„Sa veoma preciznim referencama na srednji vijek, briljantna kada primjerima ilustruje piščeve naučne teorije, i uzbudljiva kao scenario starog dobrog krimića, znamenita knjižurina ’Ime ruže’ ne liči ni na šta viđeno“, piše Vidaleng.
Podsjeća na Ekove riječi:
„Kada sam napisao ’Ime ruže’, svi su mi govorili kako sam lud što sam ga začinio sa toliko latinskih rečenica, koje niko neće da čita; to je čak i razlog zbog kojeg je moj francuski izdavač tada odbio da ga objavi… Kasnije se pokazalo da sam bio u pravu!“
Knjiga „Ime ruže“ pojavila se u Milanu 1980. godine u izdavačkoj kući „Bompiani“, za koju je Eko uređivao biblioteku eseja, i autora na velika vrata uveo u carstvo književnosti i svjetskih bestselera.
Rafael Vidaleng skreće pažnju da ovaj jedinstveni romaneskni podvig kritika odmah pozdravlja kao netipično i neočekivano djelo.
„Na više od 500 stranica, roman se pokazuje kao zabavna i uzbudljiva istraga koju vode jednako čitalac i glavni lik, Gijom de Baskervil, inkarnacija Šerloka Holmsa u tajnovitom srednjovjekovnom svijetu. Snaga romana se, pored istorijske preciznosti i genija zapleta, prema kritičarima, nalazi u izazovu čitanja upućenom čitaocima. Kako, pored toga, svako nalazi svoj put jer ’Ime ruže’ omogućuje više nivoa čitanja, broj čitalaca dostiže 16 miliona.“
Po njegovim riječima, ako se Dante ostavi po strani, Eko treba da je najveći prodavac italijanske književnosti svih vremena. Citira i navode iz medija poput: „Ko bi se nadao da će autor ’Imena ruže’ u Americi postati slavniji od Felinija i Pavarotija“.
Podsjeća zatim da odmah po objavljivanju u SAD 1983. godine „Ime ruže“ dospijeva na listu bestselera, a rekordnu prodaju dostiže već naredne godine, te da se na sve strane govori o „izvanrednom radu na umjetnosti romana“ („Harper“, avgust 1983), o „knjizi-fenomenu“ (Hauard Kaminski, predsjednik kuće „Warner Book“).
Uslijedile su i prestižne nagrade u svijetu, a Vidaleng ističe:
„Istinski detektivski roman, budući da je njegova okosnica istraga koja se u manastiru vodi sedam dana, ’Ime ruže’ ima karakter apartnog djela. U njemu se nalaze sve reference velikog poznavaoca srednjeg vijeka, kakav je Eko: prije svega istorijske, sa teološkim raspravama; zatim kulturne, sa slijepim arhivarom tajne biblioteke Horheom de Burgosom, kao omaž piscu H. L. Borhesu; i najzad filozofske, sa izgubljenom drugom knjigom Aristotelove poetike. Više od svega toga, ’Ime ruže’ prenosi na roman piščevu upitanost nad znacima i njihovoj sposobnosti da iskažu svijet.“
Novo ruho
Januara 2012. godine različiti mediji pisali su da se „Ime ruže“ pojavljuje u donekle skraćenoj formi prilagođenoj novoj, mlađoj generaciji čitalaca.
„Bestseler (30 miliona prodatih primjeraka), koji je do sada preveden na skoro 50 jezika i koji je francuski ’Mond’ uvrstio među 100 najvažnijih naslova 20. vijeka, spreman je za nove pohode. Monasi Gijermo da Baskervil, svojevrsni Šerlok Holms iz 14. vijeka, i njegov stidljivi učenik Adso da Melk vraćaju se naročito zbog onih koji su ovu priču najvjerovatnije pročitali samo na internetu (Vikipediji) ili je poznaju na osnovu fragmenata iz Anoovog filma sa Šonom Konerijem u glavnoj ulozi, viđenim na ’Jutjubu’“, navodi se u „Politikinom“ tekstu.
Mediji su spekulisali i da se pisac vjerovatno ponovo poduhvatio svog romana prvijenca kako bi ga u sve digitalizovanijem svijetu približio novoj generaciji čitalaca, naročito mladim naraštajima koji se polako udaljavaju od lijepe navike čitanja.
Eko je, između ostalog, pojašnjavao da u novoj verziji romana „različite i raštrkane izmjene ne mijenjaju ni pripovjedačku strukturu ni stil“.
Pomenuti „Politikin“ tekst podsjeća i na žustru polemiku koja je nastala, posebno u Francuskoj, nakon najave nove varijante kultnog romana.
„Pjer Asulin iz pariskog dnevnika ’Mond’ zapitao je da li Eko zamišlja da su mlade generacije s početka ovog vijeka manje obrazovane od prethodnih, te im zato nudi knjigu u skladu sa njihovim (ne)znanjem, a italijanski književnik Andrea Pomela u dnevniku ’Fato kotidijano’ u zaključku pretpostavlja da za sto godina verzija romana ’Ime ruže’ koja će oduševljavati čitaoce neće biti ova korigovana, a ni eventualna buduća verzija, nego ona originalna, kompleksna i prelijepa iz 1980. godine.“
Pomenimo da u izdanju „Knjige koje su osvojile svijet“ Vidaleng piše i o drugim djelima za koja možemo reći da su u jubilarnoj godini, poput „Doba nevinosti“ Idit Vorton ili „Misterije u Stajlsu“ Agate Kristi, oba iz 1920. godine.
Knjigu je prevela Jelena Mitrović, a priređivač srpskog dodatka je Radovan Popović, koji piše o „Seobama“ Miloša Crnjanskog, djelima Ive Andrića („Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“, „Gospođica“) i „Hazarskom rečniku“ Milorada Pavića, koji je zahvaljujući ovom djelu i u svijetu nazvan „piscem 21. vijeka“.
Zanimljivo je da su „Hazarski rečnik“ prvobitno odbili da objave različiti izdavači („Nolit“, „Rad“…), da bi se pojavio u „Prosveti“ zahvaljujući poznatom piscu, tada uredniku u „Prosveti“, Milisavu Saviću, koji je istakao da je riječ o vanserijskom, velikom romanu.
(Blic)
