Piše: mr Momo Joksimović, predsjednik Partije penzionera Crne Gore
U Crnoj Gori postoji jedna politička disciplina u kojoj su gotovo sve vlasti bile neprikosnoveni šampioni – kako odložiti rješavanje problema, a istovremeno ubijediti građane da je upravo to državnička mudrost. Najbolji primjer te političke vještine jesu status srpskog jezika i narodne trobojke. Što se više govori o demokratiji, sve se manje čuje glas onih koji traže samo ravnopravnost.
Koliko još treba da čekamo? Još jedne izbore? Još jednu rekonstrukciju Vlade? Još jednu ekspertsku vladu? Još jednu ustavnu reformu? Ili možda treba sačekati da neka nova generacija političara otkrije da je srpski jezik, ipak, realnost, a ne privremena pojava koju će vrijeme samo od sebe izbrisati?
Ispada da je lakše promijeniti tri vlade nego jednu nepravdu. Lakše je organizovati beskrajne okrugle stolove, evropske forume, svečane akademije i konferencije o ljudskim pravima, nego priznati ono što pokazuju i istorija i popisi stanovništva – da srpski jezik govori najveći broj građana Crne Gore.
Ali, činjenice su, izgleda, prihvatljive samo kada ne remete političke kombinacije.
Svako ko je imao priliku da ispravi ovu nepravdu, a nije, ne može se sakrivati iza floskula o kompromisu. Kompromis nije kada jedni stalno odustaju, a drugi stalno dobijaju. To nije kompromis – to je politički komfor za one koji nemaju hrabrosti da donesu pravednu odluku.
Najveća ironija je što se upravo oni koji se najviše pozivaju na evropske standarde najviše plaše jednog evropskog principa – ravnopravnosti. U Evropi je prirodno da se poštuje jezik kojim govori veliki broj građana. Samo je kod nas to opasna politička tema, kao da je srpski jezik državni neprijatelj, a ne maternji jezik stotina hiljada ljudi.
Kada god dođe trenutak da se nešto promijeni, stiže dobro poznata rečenica: „Nije sada vrijeme.“ Ta rečenica je postala nezvanična himna crnogorske politike. Nije vrijeme za srpski jezik. Nije vrijeme za trobojku. Nije vrijeme za ravnopravnost. Ali je, nekako, uvijek vrijeme za podjelu funkcija, fotelja i direktorskih mjesta.
Očigledno je da su političke fotelje hitnije ustavno pitanje od prava građana.Ako se već mijenja Ustav, zar nije bilo prirodno da se isprave nepravde koje traju skoro dvije decenije? Ili je Ustav dokument koji se mijenja samo onda kada to odgovara političkim centrima moći, a ne kada treba ispraviti nepravdu prema građanima?
Srpski jezik nije ničiji politički projekat. On nije stranačka platforma niti izborni slogan. On je jezik kojim su govorile i govore čitave generacije u Crnoj Gori. On nije gost u ovoj državi. On je jedan od temelja njenog identiteta. Isto važi i za narodnu trobojku. Pod njom su živjeli naši preci, branili ovu zemlju, gradili škole, crkve i kuće. Danas se pojedini ponašaju kao da je istorija počela onog dana kada su oni ušli u politiku. Ali istorija ima jednu nezgodnu osobinu – ne može se prepraviti skupštinskom većinom.Ne može se izbrisati ono što je narod pamtio vijekovima.
Posebno je zanimljivo što oni koji stalno govore o pomirenju najupornije izbjegavaju upravo teme bez kojih pomirenja nema. Ne može biti povjerenja ako jedan dio naroda godinama sluša da treba još malo da sačeka kako ne bi nekome zasmetala njegova ravnopravnost.
Koliko još? Pet godina? Deset? Dvadeset? Ili dok svi ne prestanu da postavljaju to pitanje?
Građani su umorni od politike koja svaki ozbiljan problem pretvara u pitanje pogodnog političkog trenutka. Umorni su od obećanja koja traju duže od mandata onih koji ih daju. Umorni su od priče da će pravda doći sutra, jer je to „odgovorna politika“.Istina je mnogo jednostavnija. Odlaganje nije odgovornost. Odlaganje je samo ljepši naziv za nedostatak političke hrabrosti.
Ne tražimo ničija prava. Ne tražimo ničije simbole. Ne tražimo ničiji jezik. Tražimo da prestane diskriminacija prema sopstvenom narodu i njegovom jeziku. Tražimo da se princip ravnopravnosti konačno primjenjuje, a ne samo svečano izgovara pred stranim diplomatama.
Ako je Crna Gora zaista demokratska država i ako je Evropska unija naš iskreni cilj, onda je vrijeme da to pokažemo djelima. Demokratija nije ceremonija. Nije saopštenje. Nije konferencija za novinare. Demokratija počinje onog trenutka kada država prestane da dijeli svoje građane na one čija su prava važna i na one čija prava mogu još malo da pričekaju.Jer, ako su svi građani jednaki, onda su jednaki i njihov jezik, njihova tradicija i njihovi istorijski simboli.
A ako to nije tako, onda bar prestanimo da slušamo lekcije o evropskim vrijednostima. Nijedna politička deklaracija ne može sakriti jednostavnu istinu: pravda koja stalno kasni prestaje da bude pravda. Ona postaje politički izgovor.A izgovora je, zaista, bilo i previše.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Dok ne bude referendum i Opštine se ne odcijepe od kokosara sa žutom kokoskom,koga bre briga sta oni misle i koga boli q sta ce da rade….
Šta je radio Srpski narod noseći krstove obezbjedjivao pljevaljske lopove Drps dobile iz trećeg reda i dobio njemacka govna za upravu!Otcepljenje gdje su Srbi većina,sta nas briga za italijansku kopilad sa Cetinja i ostala govna….
I na kraju sporazum sa Dps om potpisan!KRAJ!!!!
Ovo je Srpska zemlja vazda bila i bice. Trobojka je u srcima svakog crnogorca. Kokarda je na kapi svakog casnog podgoricanina. Cica Draza na majci i u grudima. Pavle Djurisic stoji kao gromada od bronze. Podici spomenike svim Cetnickim Vojvodama, a maci satanistu Tita iz Podgorice. Sta ce titov spomenik odje jeste li vi normalno. Micite tog komunistickog diktatora i masvonog ubivu, a na njegovo mjesto da s epostavi spomenik Pavlu Djurisicu vitezu Crne Gore i svekolikog Srpstva!