Piše: Perica Đaković
Kao što se ovih dana moglo čuti u političkim kuloarima, predstavnici Evropske unije, u liku gospodina Satlera, privešće poslanike DPS-a da prihvate ustavne promjene i tako omoguće da Crna Gora postane još bliža Evropi.
Satler je uspio da ubijedi predstavnike parlamentarne većine, prije svih Spajića i Mandića, da prihvate uslove Milovih kadrova, ali se pomenuti predstavnik EU nije jednako potrudio da ubijedi drugu stranu da prihvati prijedlog da se među ustavnim promjenama, kada je riječ o identitetskim pitanjima, nađe makar pitanje statusa srpskog jezika.
Na temu koju je kandidovao DNP Milana Kneževića, izgleda, nisu ozbiljnije reagovali ni u parlamentarnoj većini, prije svega Milojko i Andrija, kojima je put ka Evropskoj uniji očigledno važniji od izjašnjavanja građana na posljednjem popisu.
Dakle, fudbalskim rječnikom rečeno, u četvrtfinalu puta ka EU rezultat između Mila, Spajića i Andrije je 1:0, a vjerovatno će takav ostati i poslije pauze za vodu.
Kako će na sve ovo reagovati narod, izgleda da je trenutno manje važno političarima takozvane parlamentarne većine, koji se osjećaju pobjednicima jer će na glasanju imati dvotrećinsku većinu.
Možda će nakon poluvremena DNP na skupštinski teren istrčati sa igračima koji će braniti srpski jezik, ali sumnjam da će na terenu biti usamljeni.
Vidjećemo, ili bolje rečeno, dobićemo odgovor na pitanje koje je nedavno u parlamentu postavila jedna od poslanica PES-a: „Ko je vjera, a ko nevjera?“
Vjerovatno se mnogi sjećaju kultne dječje emisije „Neven“ i rečenice: „Pitam se, pitam…“, pa u tom stilu ostavljam pitanje – šta bi na sve ovo rekao blaženopočivši mitropolit Amfilohije?
Da podsjetim, on nije bio protiv Evropske unije, ali je smatrao da u nju treba da uđemo sa svojim identitetom, tradicijom, kulturom i pismom, te da Evropi pokažemo gdje je bila prva štamparija, kojim su jezikom njeni glavari govorili i pisali i kako su sami isticali, bez ičijeg nagovora, da je to bio srpski jezik.
Zato želim da podsjetim na riječi Matije Bećkovića , izgovorene u kući našeg nobelovca Ive Andrića, koje je uputio na odru svog prijatelja Amfilohija: „Ipak si otišao u pravom trenutku“, misleći na sve ono što se nakon litijskih promjena dešava u njegovoj Crnoj Gori.
Da ostanem u stilu emisije „Neven“ i fudbalskog rječnika, na kraju skupštinske utakmice publika, odnosno narod, sama će procijeniti čije su „fore i fazoni“ ovoga puta bili uvjerljiviji – na kraće ili na duže staze.
U svakom slučaju, uloga VAR-a može biti presudna, ako ne za trenutni rezultat, onda vjerovatno za izvođenje izbornih penala. Čini mi se da se svi za njih već ozbiljno pripremaju, jer su, paralelno sa ovom političkom utakmicom, mudriji već počeli pripreme za ono što slijedi. Po svemu sudeći, prava utakmica počeće na jesen, biće iscrpljujuća i mnogi će tada sve karte baciti na svoje adute.
Očigledno je da u publici neće biti mnogo lakovjernih, pa obećanja i bilbordi ovoga puta neće tako lako proći, mada se kod našeg naroda nikad ne zna.
Pogled preko ramena govori nam da smo se uvijek uzdali u pomoć nekog drugog, još od vremena lažnog cara Šćepana Malog. I umjesto da se u stilu Nevena i timotija Bajforda „pitam
se pitam“ ili šekspirovskog „pitanje je sad“ podsjetiću se na najvećeg medju crnogorcima Njegoša i njegovih stihova:
„Al’ se caru ne valja strašiti.
Pod krunama ima strašljivaca,
u prnjama ima vitezovah.“
Ili je možda primjereniji onaj stih koga se nijesmo sjetili prilikom avgustovskih promjena, kada su nam drugi sastavljali vladu:
„Ja se bojim i živ sam umro,
da đavolja sila ne nadvlada,
da slobode iskru ne ugasi.“
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
„Pitam se pitam, koji led nije smrznut“.Ovaj Mandićev se potpuno otopio i pretvorio se u baru.
Jedina santa leda je Knežević, njegovu borbu za prava Srba, ništa neće otopiti.