Politički teoretičar Feđa Pavlović povlači paralelu koja je za mnoge neprijatna, ali teško osporiva: način na koji se danas u Crnoj Gori govori o „evropskom putu“ gotovo je identičan načinu na koji se početkom 20. vijeka govorilo o ujedinjenju sa Srbijom. Rječnik, simbolika i emocionalni naboj su slični, samo su se geografske tačke promijenile – tada je simbol bio Prizren, danas je Brisel.
U oba slučaja, poruka je ista: spasenje dolazi spolja. Tada se vjerovalo da će ujedinjenje riješiti sve crnogorske slabosti, danas se vjeruje da će članstvo u Evropskoj uniji obaviti isti posao. Kritičko promišljanje zamijenjeno je dogmom, a svaka sumnja proglašava se jeresi ili izdajom.
Pavlović ide i korak dalje, nazivajući Crnu Goru kolonijom – ne u klasičnom, vojnom smislu, već u političkom i mentalnom. Kako drugačije, pita on, nazvati državu u kojoj se mandatar u jeku pregovora o sastavu vlade zvanično sastaje sa ambasadorima država Evropske unije, njima podnosi izvještaje o toku pregovora i kadrovskim rješenjima, dok sopstvenu javnost ne udostoji ni osnovne konferencije za štampu?
Ključno pitanje, prema Pavloviću, nije da li postoji rizik od kolonijalnog položaja – jer on već postoji – već šta nas je do njega dovelo. Odgovor vidi u ponašanju domaće političke elite. Stepen suvereniteta jedne države ne određuju isključivo ekonomske ili bezbjednosne okolnosti, već i stav onih koji tom državom upravljaju. Bez svijesti o sopstvenoj odgovornosti, bez minimuma političkog samopoštovanja, nema ni stvarne samostalnosti.
U Crnoj Gori, tvrdi Pavlović, vlada prećutni kolonijalni konsenzus. On se zasniva na duboko ukorijenjenom uvjerenju da ova zajednica nije sposobna da se sama o sebi stara – da nema dovoljno pameti, kadrova, institucija, privrede, pa ni identitetske sigurnosti da bi nastupala kao zreo politički subjekt. Iz tog uvjerenja proizilazi potreba za „starateljem“ – stranim autoritetom koji će nas braniti, finansirati i govoriti nam šta treba da radimo.
Problem je, međutim, što se suverenitet ne dobija na poklon. On se ne gradi lojalnošću centrima moći, već sposobnošću da se vodi sopstvena politika, pa i da se sa tim centrima pregovara. Bez toga, evropski put ne vodi u zajednicu ravnopravnih, već u novu verziju zavisnosti – uredniju, birokratskiju i politički prihvatljiviju, ali suštinski istu.
Crna Gora danas ne stoji pred izborom između Evrope i izolacije. Ona stoji pred mnogo ozbiljnijim izborom: da li želi da u Evropu uđe kao subjekt ili kao projekat.
Pravi Crnogorci nikada nisu trazili ujedinjenje
sa Srbijom pa ni 1918 kada je Srbija silom
okupirala CG a i mnogo Crnogoraca pobila.
Ta ni sada CG i Crnogorci ne zele i beze od
bilo kakvog ujedinjenje i saveza sa Srbijom.
A prizren je uvijek bio i ostao u drugoj drzavi
na Kosovu.
Pedja,
Pročitaj malo pa ćeš vidjeti da su pravi Crnogorci i prije Berlinskog kongresa težili ka ujedinjenju svih Srpskih zemalja. Kada su na scenu došli Montenegrini, pod vlašću Mila Đukanovića i ideologijom Ranka Krivokapića, koji to zdušno opovrgavaju, negirajući sve istoriske činjenice, ovaj prvi je promijenio dres zbog ličnog opstanka, i stvaranja privatne države, koja mu je bila garant, a ovaj drugi zbog svog bolesnog odnos svemu što ima prefiks Srpsko. Isto tako nebi marilo da se pozabaviš i geografijom, jer si očigledno ili nepismen ili zlonamjeran.
Komsija.
Reci mi kolika je bila CG prije Berlinskog
Kongresa.
Kolika je bila Srbija prije Berlinskog Kongresa.
Pa onda mozemo da pricamo o Srpskim
Drzavama kako ti kazes i i o 1918 god.
Tudje terotorije se ne mogu racunati u neke Srpske Drzave.
CG.Bosna,Albanija,Srbija sve su one bile
drzave prije Berlinskog Kongresa tu drzavnost im je dalo Osmansko Carstvo
Evropa i Vatikan i ta Berlinski Kongres nikada Srbiji nebi dali drzavu.
Vatikan bi sve istrijebio da nije bilo Osmanskoga Carstava u zadnjih 6 vekova
na Balkanu.
Pedja,
Zna se kolika i kakva je bila, ali je i dok je bila Knjaževina, vazda Srpski disala. I ja ne pominjem države jer tada nisu postojale, nego zemlje, dje su Srbi bili većina. Šta bi bilo kad bi bilo da nije bilo Osmanskog carstva ne možeš da pričaš, ko bi koga i da li bi istrijebio.