Od godišnjice do godišnjice „kosovske nezavisnosti“: Srbima je sve gore, da li je Albancima bolje

Iz godine u godinu, kako koja godišnjica tzv. kosovske samoproglašene nezavisnosti dođe i prođe jedno je sigurno – Srbima je sve gore i gore!

Posebno je pitanje da li je, ako je Srbima gore – Albancima bolje? Da li je samoproglašena nezavisnost ispunila baš sve njihove snove i donijela im raj na zemlji?

„U osnovi Kosovo nema nezavisnost niti može biti nezavisno. Reč je o projektu međunarodne zajednice i konstrukciji koja je poslužila da se formalno uruši međunarodni poredak i međunarodno pravo. Rekli su da je Kosovo jedinstven slučaj i da se neće ponavljati, a dobili smo sve suprotno od toga“, kaže na 16-u godišnjicu tzv. nezavisnosti tzv. Kosova novinar i književnik Živojin Rakočević, koji živi u srpskoj enklavi Gračanica na Kosovu i Metohiji.

Po rečima Rakočevića, „administrativni entitet koji je konstituisan nikome nije dobra donio“.

„U njemu je jedino zadovoljna ekstremna manjina koja drži moć i novac. Većina Albanaca ne vide Kosovo kao izvor sigurnosti i perspektive. Što se Srba tiče ne može se govoriti o tome šta su dobili jer im se 25 godina uzimaju prava, ali je psihologija njihovog opstanka zasnovana na sasvim drugim principima i čvrstoj vjeri da je Kosovo sveta zemlja i da se sa svete zemlje ne može nestati“, kaže Rakočević.

On nema dileme – „Srbi na Kosovu će preživeti“ uprkos svemu, uprkos teškim vremenima.

Ovu, 16-tu godišnjicu, dok u Prištini slave i likuju, kače zastave Albanije po kućama, ogradama, ulicama i sokacime, soliterima i banderama, Srbi provode u svojim getima, sa svojim mukama i jadima, u mukloj tišini, zabrinuti šta će biti sjutra, kako će i gdje dočekati sledeću 17-tu godišnjicu albanske nezavisnosti na Kosovu.

Trenutno, ali samo trenutno, jer, ko zna šta će biti već sjutra, šta će Kurtijeva vlada smisliti, glavna briga jeste zabrana dinara.

Prvi, od tri mjeseca koliko su Srbi na Kosovu dobili za „prilagođavanje“ novoj stvarnosti i činjenici da je u pokrajini, odlukom Kurtijevih vlasti dinar zabranjen, već curi, šta će biti 1. maja kada i poslednji dan tromjesečnog roka istekne?

Hoće li poslije 1. maja ostati bez plata, penzija, od čega će živjeti, čime hljeb i ljekove kupovati, čime djecu hraniti?

Hoće li, ako je Srbima gore, Albancima biti bolje, hoće li bolje živjeti, imati punije novčanike? Ili je kvaka u nečemu drugom?

Na Kurtijeve adrese poslednjih dana stigle su brojne čestitke, iz Amerike, Njemačke, Engleske, Francuske, Albanije. Srbi u getima, u prošli četvrtak, na dan svoje državnosti, sa pomenutih adresa nisu dobili ni jednu čestitku. A i da su dobili – šta će im? Šta znači čestitka kad živiš u getu? Kad djecu ne mogu slobodno na ulicu, na igralište? Kad pucaju na djecu dok nose badnjake?

Novu, 16-tu godišnjicu albanske nezavisnosti na „Kosovu“ Srbi dočekuju sa RKS tablicama na svojim automobilima. KM tablice otišle su u prošlost još početkom novembra prošle godine i skoro da su u međuvremenu zaboravljene. Stigli su novi problemi koji brzo zatrpaju stare.

Hoće li i ove godine, godišnjica nezavisnosti biti obeležena rafalnom pucnjavom iz južnog dijela Kosovske Mitrovice, kako bi je Srbi preko Ibra čuli?

Hoće nema dileme.

Poslije svake te pucnjave, neko od Srba sa Sjevera napusti Kosovo. Spakuje stvari, uzme djecu, i tokom noći ode. Ujutru osvane prazan stan. Odavde se, što se Srba tiče, odlazi tiho.

Novu godišnjicu tzv. nezavisnosti tzv. Kosova, Srbi sa sjevera dočekuju u novim okolnostima. Sasvim izmenjenim. Mic po mic, korak po korak, taktikom „kuvane žabe“.

Prošle godine, 17. februara, bilo je nezamislivo da kosovski specijalci patroliraju kružnim tokom oko spomenika Knezu Lazaru u sred Severne Mitrovice. Ove godine to je – stvarnost. I to, i da je grad u čeličnom prstenu specijalaca koji drže sve tačke okolo, od Malog Zvečana, preko naselja Tri solitera, do Bošnjačke mahale, NIS-ove pumpe.

Srbi iz Mitrovice više ni na kafu kod komšije ne mogu a da ne nalete na patrolu KPS-a sa dugim cevima. U četiri opštine severa trenutno je i sedam policijslih baza, skoro dvije na jednu opštinu, jedna na desetak ili 15.000 Srba.

Hoće li ove činjenice biti glavni Kurtijevi argumenti na izborima koji će biti možda i ove godine? Kad već drugih rezultata nema!

Od prošle do ove godine, „pod zaštitu je stavljeno, odnosno oteto još nekoliko crkava i manastira SPC, jedan iguman je proteran, jedno manastirište ograđeno i uzurpirano… Tri Srbina su ubijena na sjeveru, donijeta je odluka da se glavni most na Ibru otvori, to što nije otvoren na znači i da to neće biti pokušano. Nema odluke da se tzv. kosovske bezbjednosne snage stacioniraju na sjeveru, mada, to ne znači i da neće pokušati, možda već do iduće godišnjice.

Od prošle do ove godišnjice novo je i to da u opštinama sjevera, što u opštinskim zgradama, što na izdvojenim mestima, u Zvečanu, Zubinom Potoku, Leposaviću, Sjevernoj Mitrovici, u foteljama gradonačelnika sjede gradonačelnici Albanci. I, ne misle skoro da odu. Peticije, referendumi u najavi, mogući izbori, za gradonačelnike sve su to samo – trice i kučine. Oni vladaju, oni drže opštinske budžete, oni određuju kome će pare. U međuvremenu, na sjeveru se gradi i kuće za pripadnike nevećinskih zajednica. Što će reći za – Albanace.

Od godišnjice do godišnjice stigne i po koja vijest o još nekom preoranom i prekopanom groblju, o porušenim srpskim spomenicima, otvorenim grobovima iz kojih psi razvlače kosti.

Malo koja nedjelja, od godišnjice do godišnjice prođe a da koji Srbin ne bude uhapšen i optužen za ratne zločine, da koji Srbin ne dobije 10, 12, ili 20 godina robije za takođe navodne ratne zločine. Od prošle do ove godišnjice, da budemo pošteni, jedan Srbin je i oslobođen. Mnogo je više, međutim, onih koji čame po zatvorima.

I ove godine, šetališe od glavnog mosta na Ibru do spomenika Knezu Lazaru iskićeno je srpskim zastavama, na drugoj strani, trg je iskićen albanskim i američkim. Promjena jeste što je ove godine na onoj strani mnogo manje mladih Albanaca, mnogo ih je za ovih 48 dana, od početka godine, otišlo put Zapada, Nemačke, Švajcarske, Švedske i Norveške, pošto je 1. januara 2024. godine uvedena vizna liberalizacija. Koliko, to niko živ ne zna. A ko zna ni da li će to biti utvrđeno popisom pošto on, nikako da se održi, a i ovaj zakazan za proleće još je neizvjestan.

U periodu od 1. do 15. januara ove godine, sa aerodroma u Prištini registrovano je 103.248 odlazaka, odnosno, sa „Kosova“ je put Zapada otišlo 20.530 putnika više nego u istom periodu prošle godine. Podaci govore da je samo 2022. godine sa Kosova otišlo 41.533 građana, od 2012. do 2022.  skoro 340.000, a da je 2022. godine u inostranstvu živjelo 950.000 Albanaca sa KiM a da je na Kosovu nezaposlenost trenutno 35 posto.

Vjerovatno su zato ovih dana na „Kosovu“ najtraženije „turističke destinacije“ u Njemačkoj, Švajcarskoj, Austriji… Od čestitki za godišnjicu nezavisnosti iz Amerike, Nemačke, sve se teže živi. U pekari čak i dok traju proslave, ne dijele džabe hleb.

„Kosovo je tanka ljuštura bez sadržaja čiji se život održava na infuzijama, pomoći zapadnih zemalja i novcu koji šalju Albanci koji su otišli sa Kosova“, kaže Živojin Rakočević.

„Te njihove godišnjice nas se ne tiču. Naša država je Srbija, a ovo ovdje za mene je Srbija. Tako sam naučen, tako učim moju decu. Niko meni, ni moj otac ni đed, nisu dali pravo da se odreknem ove zemlje“, ponavljaju ovih dana Srbi iz Severne Mitrovice.

Onako, iz inata.

Sa druge strane, stvarnost boli Srbe kao vatra.

U Prištini je, na 16-u godišnjicu nezavisnosti, ostalo osmoro Srba, od 40.000 koliko ih je bilo prije rata. Da, samo osmoro. U Đakovici jedna Srpkinja, u Peći od 15.000 Srba do skora je bila jedna starica…

Do iduće godišnjice ove cifre svakako će se izmijeniti.

 

(rt.rs)