Primjer čojstva bila je ratna proklamacija kralja Petra Prvog Karađorđevića iz oktobra 1912. kada je od srpske vojske koja napreduje kroz Staru Srbiju zatražio da poštuje vjerska i nacionalna prava muslimana, i apostrofirao da ona treba svima bez razlika da donese „slobodu, bratstvo i jednakost“.

„Netko bješe Strahiniću bane“, kazuje prvi stih narodne pjesme o junaku Kosovskog ciklusa. Neko – to je već značilo da se radilo o čovjeku satkanom od vrlina, kako ratničkih, tako i ljudskih. Isto nam potvrđuju i posljednji stihovi pjesme: „Pomalo je takijeh junaka, ka što bješe Strahiniću bane“.

A između tih stihova ispisana je čitava drama, koja je ciklusu epskih pjesama dodala još jedan sloj vrijednosti. Jer, kao što je poznato, u ovom epu bilo je mnogo junaka, junačina, koji su u narodnom sjećanju ostajali upamćeni po tome kako su gađali kopljem i rukovali sabljom, kako su jahali na konju i hrabro se suprotstavljali sili, konačno i kako su posjekli samog turskog cara. Međutim, drama koju je starac Milija kazivao Vuku Karadžiću o Banović Strahinji prevazišla je svaki podvig, jer je njen junak nadišao najprije sebe samoga. I izdvojio se ne samo u junaštvu – odjezdivši sam među Turke, već i po čojstvu, kada je dao oprost nevjernoj ženi (prije toga je isto učinio i sa dervišem, časnim protivnikom).

Ne zna se koji je završetak epa efektniji. Da li u narodnoj pjesmi gdje Strahinja odgovara šuracima, braći Jugovićima (različitim od onih kakve poznajemo iz drugih pjesama Kosovskog ciklusa), da im neće dozvoliti da njihovu sestru a njegovu ženu kažnjavaju zbog počinjene preljube: „Ne dam vašu sestru poharčiti/Bez vas bih je mogao stopiti/Al’ ću stopit’ svu tazbinu moju/Nemam s kime ladno vino piti/No sam ljubi mojoj poklonio“. Ili u ekranizovanoj verziji, gdje on u istoj situaciji odgovara Jugovićima da mu je „poslije svega milija njena grešnost od vaše svetosti“. Na taj način motiv Strahinjinog čojstva nadahnuo je Vatroslava Mimicu, kada je početkom 1980-ih godina napravio jedno od remek-djela jugoslovenskog filma.

Nadahnuo je još mnoge. Đura Jakšić posvetio mu je 1862. portret, čini se drugačiji od drugih junaka koje je slikao na platnu. Branislav Nušić je svom nasljedniku, koji se rodio 1895, dao upravo to, za svoje vrijeme rijetko i neobično ime – Strahinja Ban Nušić. Da je u imenu znak, pokazaće se na novom bojnom polju 1915, kada ovaj mladić bude postao jedan od najprepoznatljivijih iz đerdana 1300 kaplara. I mnogi drugi očevi davali su svojim prvencima i nasljednicima ime Strahinja slaveći tako veličanstvenu, no ne i tako čestu, vitešku osobinu.

Kada je preko Vukovih pjesama Gete doznao za pjesmu o Strahinji, odnosno kada je došao do njene poente, „sa neočekivanim držanjem muža u slučaju ženine nevjere, u srednjovjekovnoj i patrijarhalnoj sredini u kojoj se dobro zna šta nevjernicu čeka“ (V. Dvorniković), i on i njegovi saradnici bili su zaprepašćeni. Za Zapad je srednji vijek bio mračno doba, epoha u kojoj su se vjekovima grešnice i za manje prestupe spaljivale na lomači. O inkviziciji tek da ne trošimo riječi i hartije.

Međutim, tamo na periferiji Istoka koji oni drže za varvarski, u narodu o čijoj kulturi imaju oskudna saznanja, oni čitaju o vitezovima koji praštaju odlučnije od njihovih episkopa. Banović Strahinja postao je kao simbol čojstva poznat u evropskim okvirima, među ljudima od nauke i pera. Nije od malog značaja bilo poznanje srpske kulture, iskazane upravo kroz narodne pjesme, i za kasniju odluku velikih o nezavisnosti Srbije (1878), među prvim zemljama na Balkanu.

Grci su u antici imali Homera koji je njihovu mitologiju proneo širom svijeta, a Srbi u novom vijeku svog slijepog pjesnika Filipa Višnjića, čije je krivo gudalo prenijelo ideje srpskog viteškog koda i vidovdanske etike svijetu koji je već počeo ubrzano da se mijenja pod naletima revolucija.

U Vukovom rječniku čojstvo je bilo bezmalo isto što i „čovještvo“ i neodvojivo od pojma junaštva. Vrli junak je bio sinonim za dobrog čovjeka, jedno bez drugog teško da je moglo da ide. No kako u XIX stoljeću zapaža Marko Miljanov, u mnoštvu primjera junaštva iskazanog u bojevima za oslobođenje u Crnoj Gori i Hercegovini, upravo je čojstvo bilo taj tas na vagi pri izboru boljih od najboljih.

„Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo je braniti drugoga od sebe“, definisaće on u jednoj rečenici, koja će nam najbolje približiti ideju čojstva do današnjih dana. „Čojstvo sili po pepelu šeće“, dopuniće. On će konkretne pojavne oblike čojstva sabrati u knjizi Primjeri čojstva i junaštva, u kojoj je ponajbolje opisano savremeno shvatanje principa Banović Strahinje, i to od običnih ljudi širom Srpske Sparte. Isto će jednako ubjedljivo učiniti njemački slavista Gerhard Gezeman, i to u nekoliko svojih djela – pritom je on opisivao i primjere čojstva u Crnoj Gori krajem 19. vijeka, ali i tokom Prvog svjetskog rata u srpskoj vojsci.

Primjer čojstva bila je ratna proklamacija kralja Petra Prvog Karađorđevića iz oktobra 1912. kada je od srpske vojske koja napreduje kroz Staru Srbiju zatražio da poštuje vjerska i nacionalna prava muslimana, i apostrofirao da ona treba svima bez razlika da donese „slobodu, bratstvo i jednakost“. Ništa manje to nije bio i odnos prema zarobljenim austrougarskim vojnicima 1914, koje je srpska strana uprkos njihovoj strahovitoj agresiji i svom izuzetno teškom materijalnom stanju primila i njegovala u skladu sa međunarodnim ratnim pravom. Primjer čojstva, jednako na tragu starih tradicija, bilo je i primanje bivših austrougarskih (i crnogorskih) oficira u srpsku vojsku 1918, vjerujući da će to biti jedan od načina da se izgradi velika južnoslovenska država pomirenja. Govoreći jednom prilikom o jugoslovenskom ujedinjenju, kralj Aleksandar će upotrijebiti baš pojam čojstvo.

Foto: Wikipedia

 

Možda je iz perioda ratova za oslobođenje i ujedinjenje najmarkantniji primjer čojstva odluka komandujućeg crnogorske vojske tokom opsade Skadra 1913, da pobijeđenom neprijatelju omogući nesmetano povlačenje iz grada. „Ne strijeljaj okom i zube ne krši – ko junački pada nigda pao nije“, zapisao je Šantić o ovom događaju. Pamteći ovaj podvig srpskih vojnika, zapovjednik odbrane Skadra i dojučerašnji neprijatelj, albanski plemić Esad paša Toptani, postao je doživotni saveznik srpskog naroda. Sve do smrti u Parizu 1920, kada su ga ubili njegovi sunarodnici smatrajući ga za izdajnika. I danas na srpskom vojničkom groblju u Tijeu, u moru krstova, stoji i jedan nišan nagrižen zubom vremena – to je grob Esad paše Toptanija koji počiva skupa sa bivšim protivnicima…

Ne treba pasti u zamku pa pomisliti da je ideja čojstva sahranjena sa srpskom državnosti 1918. godine. Bilo je njenog veličanstvenog projavljivanja i 1941–1945, pa i u Odbrambeno-otadžbinskim ratovima 1991–1995. godine. Šta bi drugo bila sudbina velike muslimanske enklave Janje, u srpskom okruženju 1992–1995, koju su godinama čuvali i snabdijevali legendarni „Panteri“ Ljubiše Savkovića Mauzera? Ili HVO i hiljada Hrvata iz Srednje Bosne koji su u avgustu 1993. bili primljeni i okrepljeni na srpskim položajima, bježeći pred udarom Muslimana i mudžahedina? Šta je do čojstvo i propuštanje muslimanskih boraca i stanovnika iz Žepe u julu 1995. godine (isti su godinama ranije prolivali krv stotina srpskih boraca na ovom ratištu)? Nažalost, ono što se desilo u Srebrenici u isto vrijeme odstupilo je od viteških obrazaca i docnije, posledično, u propagandi Muslimana i njihovih sponzora uticalo na stvaranje slike o nečojstvenom srpskom vojniku, ne samo u 1990-im, nego i u čitavoj istoriji. Slika Banović Strahinje morala je da bude izbrisana, ili bar redukovana, vezana za davno prošla vremena.

Dozvoli, čitaoče, i jedan komentar koji na temu Srebrenice, u vrijeme kada se obilježava 30 godina od zločina, izlazi izvan okvira u kojima smo navikli da iznosimo stavove oko ove teme. I da se vratimo duboko u prošlost, daleko prije Banović Strahinje, prije postojanja nacija i vjera, čak i imena Balkan koji daje okvir problemu o kom govorimo.

Teritorija je današnje Italije, a ondašnjeg Rima (rane republike) u usponu. Četvrti je vijek prije rođenja Hrista i godine se računaju unazad. Rim neprestano razvija hegemoniju i u tom trenutku uveliko razvija ofanzivu južno od rijeke Po. I tako dolazi u sukob sa tamo nastanjenim samnitskim plemenima. Vodiće se tri teška rata, Samnitski ratovi, koji će trajati više od pola vijeka. Interesantno je kako, kada prohuje toliki vijekovi, decenije ratovanja postanu relativizovane, a najteži masakri pretvore se u legendu, inspiraciju umjetnika – na primjer, otmica Sabinjanki. Ali, vratimo se Samnitskim ratovima, i to Drugom samnitskom ratu, sa ključnom bitkom kod Kaudinskog klanca 321. godine prije Hrista.

Pobjednici Samniti uspjeli su da u toj bici zarobe veliki broj rimskih vojnika. Tit Livije je ostavio svjedočanstvo o sudbini poraženih, koje će kao princip nadahnjivati mnoge potonje političke mislioce – recimo i Makijavelija. Raspravljajući o sudbini zarobljenika, jedan od starih samnitskih mudraca dao je svojoj braći po oružju sljedeći savjet: „Ili ih sve pobijte, ili sve pustite kući; prvim biste onesposobili neprijatelja za duže vrijeme, jer biste ga lišili jedne generacije vojnika, a drugim postupkom možete steći prijateljstvo tako moćnog protivnika.“ Dakle, ili im mačem zbrišite jednu generaciju, ili milošću pokušajte da zadobijete i njih i generacije njihovih potomaka.

Ostavimo kao otvoreno pitanje i da li je ovakav princip mogao da zaživi i na našim prostorima u ratnoj 1995. godini, i možda preokrene tokove balkanske istorije. Uz malu napomenu radi istorijske istine: Rimljani ipak nisu umjeli da nagrade velikodušnost čojstvenih Samnita. Nisu se držali odredbi mira i u prvoj narednoj prilici napali su Samnite, pobijedili ih i uništili. „Rimljani se nisu ustezali da prevare i same bogove da bi izbjegli njihovu kaznu za kršenje ugovora“, zaključiće istoričarka Miroslava Mirković.

Tagovi