Od Aleksandra do Aleksandra

Piše: Emilo Labudović

Na današnji dan, prije 89 godina, mržnja vječitih neprijatelja Srbije, narastajući fašizam i spletke međunarodnih političkih smutljuvaca, ispalili su smrtonosne hice na kralja Jugoslavije, Aleksandra Karađorđevića. Na taj isti dan, ljeta gospodnjeg 2024. ista mržnja istih neprijatelja, i dalje prisutan fašizam i iste spletke istih smutljivaca, nišane opet, direktno u prvu glavu Srbije, i, opet, u Aleksandra. Devet decenija jednog te istog, devet decenija „dugog putovanja između klanja i oranja“, kako je istoriju srpskog naroda sažeo čuveni Milorad Ekmečić.

Možda je istorijska koincidencija to što je prva srpska glava opet Aleksandar, ali daleko je od svake slučajnosti to što su nišani, spoljni i, dijelom, unutrašnji, opet usmjereni u istu metu. Srbija je bila i ostala na putu onih koji bi da čitav svijet drže na uzdi, i sve dok je tako – biće i ovako. To je svojevremeno definisao i Slobodan Milošević rekavši: „ ne napadaju oni Srbiju zbog mene, već mene zbog Srbije“! A onda je i ta prva srpska glava takođe završila na sličan način.

Aleksandar, ovaj put Vučić, kao prva glava Srbije koja je, evo neko vrijeme, uspravna i suverena, opet na putu, putu kojim se ne može gaziti bahatim vojničkim čizmama nasilnika, dijeli sudbinu ne samo prvih već svih srpskih glava koje neće da se sagnu. Ali, ako je taj istorijski usud Srbije i srpskih čelnika kada je riječ o njenoj međunarodnoj poziciji, očekivan, mržnja koja se demonstrira prema Aleksandru Vučiću sa „domaćih“ i „bratskih“ adresa je odavno prelila sve valove u koje se sipaju te neljudske splačine. Razumljiva je, poželjna je, zna da bude i u funkciji demokratskog razvoja, opoziciona netrpeljivost i želja da se vlast mijenja, ali južnoamerički scenario nije način dostojan vremena u kojem jesmo.

To što je srpska (debelo finansirana) „soroš“ opozicija izgubila sve druge političke, privredne i socijalne argumente pa joj se opet priviđa petooktobarski bal vampira, može se svrstati u kategoriju „unutrašnjih stvari Srbije“. Ali, kad se ta otvorena i ničim izazvana mržnja i prema Srbiji i prema Aleksandru, demonstrira iz zemlje koja, osim osjećaja istorijske krivice i zastiđa, nema ni jedan jedini razlog, onda je to očigledan prilog disciplini političke patologije na ivici ludila. Crna Gora, ničim izazvana, prednjači u tome.

Jedna, u naučnim krugovima poznata i priznata naučnica, psihijatar po profesiji, svojevemeno je, gledajući tv nastup jednog ovdašnjeg čelnika, prokomentarisala riječima: „mi ovakve još sa vrata hospitalizujemo“! Izostanak pravovremene hospitalizacije učinio je da Crnom Gorom i dalje odjekuje onaj pesmuljak u kojem je ona „jača od Srbije“. Ne znam u čemu, bar ne u onim mjerljivim pokazateljima državog uspjeha, ali narciosidnost, pa makar bila i državna, nije nešto čega nema u međudržavnim odnosima. Ali, kad na te stihove prosječne kafanske pevaljke spadne čovjek koji je, koliko do juče, dirigovao svim državnim tokovima, e, onda je to slučaj blizu one definicije prethodno pomenute psihijatrice.

Aleksandar Vučić, čovjek kriv za sva politička i privredna posrtanja Crne Gore, juče je, ne svojom voljom, bio gost u Crnoj Gori. I mada je to bio obećao, Vučić se, kako i priliči državniku od digniteta, na molbu domaćina uzdržao od odgovora „pjevaču“ na note izvjesne kafanske pjevačice i družini oko njega. Rekao je samo da voli Crnu Goru!!! Ali, kad je o Vučiću riječ, i to je zločin. Samo što je ušao u avion, „pjevačevi“ podrepaši su jedva dočekali da mu priprijete da će „platiti za sve zlo koje je učinio Crnoj Gori“!? I tako, sijanje mržnje prema Srbiji i njenom čelniku, u svakom pogledu i u svako vrijeme, nastavlja se iz dana u dan. Oprobanu praksu bivših komunista po kojoj je za sve kriv neimenovani „spoljni neprijatelj“, ovdašnji restlovi „pjevačevog“ režima koriste i dalje kako bi sakrili pošast kojom su, u svakom pogledu, poharali Crnu Goru. Iz dana u dan, od prilike do prilike, salve otvorene mržnje, bez mjere i preko mjere, ispaljuju se prema zvaničnom Beogradu i Aleksandru Vučiću. I dok to traje, sinoć je, usred Podgorice, kamenovan kamion prijepoljskih tablica. A od kamena do hica poput onog marsejskog samo je korak.

Korak ludila koje kao bauk odavno kruži nad Crnom Gorom.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)