Obnova Njegoševe kapelice na Lovćenu najznačajniji je javni spor koji opterećuje ovdašnje društvo i ostaje bez rješenja. Rješenje podrazumijeva obnovu kapelice posvećene Svetom Petru Cetinjskog. Crkva je bila sagrađena na Jezerskom vrhu najvećeg među velikanima koje je ovaj narod dao a čija je predsmrtna želja bila da upravo ova kapela bude mjesto njegovog vječnog počinka.
Milutin Medaković, Njegošev ađutant i prijatelj zabilježio je riječi vladike Rada gdje je obavezao Crnogorce da ga sahrane na Lovćenu.
„To je moja potonja želja koju u vas ištem da ispunite i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet kako ja hoću onda ću ve ostavit pred prokletstvom a moj poslednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu“, kazao je Njegoš.
Ove riječi vladike Rada nisu spriječile komunističku vlast da crkvu, koju je austrougarska artiljerija 1916. razrušila, a kralj Aleksandar Karađorđević, rođak vladike Rada, obnovio 1925. i to po zahtjevu Crkve u potpuno istoj formi sa identitčnim enterijerom ponovo sruši 1972. i na njeno mjesto podigne mauzolej u kom nema nijednog pravoslavnog simbola.
Taj varvarski čin je učinio da Lovćen koji je predstavljao simbol duhovnog uzleta Crnogoraca, postane svoje sušta surpotnost. Simbol podjela i duhovnog potonuća. Kao razlog zbog kog se nasljednici komunističke ideologije i austrougarskih tekovina i danas opiru obnovi kapele je doživljaj da bi obnovljena Njegoševa zavjetna crkva na vrhu Lovćena, kako navode mnogi od njih, bila simbol dominacije velikosrpskog nacionalizma nad Crnom Gorom.
Činjenica da bi iza obnove kapele stajala država Crna Gora i da taj čin ne bi podrazumijevao i rušenje mauzoleja, da bi na taj način bila ispravljena velika sramota zbog neispunjavanja predsmrtnog zavjeta vladike Rada, koje su se zastidjeli neki od najvećih umjetnika rođenih pod Lovćenom ali i njihove brojne kolege, književnici i intelektualci nije uticala na promjenu stava onih koji duhovno potonuće Crne Gore i dalje podstiču, sve pravdajući zapadnim i evropskim vrijednostima. A koliko evropskog i zapadnog ima u takvom stavu možda najbolje govori podatak da je osnivač moderne arhitekture, Amerikanac Frenk Lojd Rajt, vidjevši kapelicu između dva rata i znajući da ju je projektovao jedan od najvećih pjesnika Evrope izjavio – Njegoš je zaista bio genijalan kada je smislio ovakvo rješenje. Kružna forma je prava kruna za vrh Lovćena. Vidi se sa svih strana i jednako izgleda sa svake.
Rajt je inače u istoriji arhitekture poznat po tome što je vjerovao u oblikovanje infrastruktura koje su u skladu sa ljudskom prirodom i okolinom što predstavlja filozofiju koju je nazvao organska arhitektura.
U Kontroverzi na televiziji Adria gostovao je čovjek koji je možda i najpozvaniji da rastumači ovu ideju jer je među prvima pokrenuo ideju o obnovi Njegoševe kapelice jer je cijelim svojim bićem i djelom utemeljen u borbi za očuvanje naše duhovne baštine i identiteta, tradicije na kojoj je nastala crnogorska kultura pa i država. Gost je Jovan Markuš, publicista i bivši predsjednik opštine Cetinje.
„Crkva koju je obnovio kralj Aleksandar rađena na istim temeljima srušene kapelice, jedina razlika je bila reljef Svetog Đorđa koji je bio slava porodice Petrović Njegoš“
Markuš ocjenjuje da su teze o okupaciji Lovćena prosječne gluposti, ako se zna da se Crkva sa Njegoševim grobom nalazila ne samo u grbu Crne Gore, već i FK Lovćena.
„Nema nikakve veze što oni pričaju. Crkva koja je obnovljena 1925. godine rađena je na istim temeljima. Jedino je dodan zid okolo iz bezbjednosnih razloga da se narod ne bi survao niz litice. Ima još jedan detalj – reljef Svetog Đorđa. Čak i sa tim neki manipulišu. To je krsna slava porodice Petrović Njegoš i krsna slava Svetog Petra Cetinjskog što oni namjerno izbjegavaju da kažu a unutra se nalazi Njegošev grob. Uostalom, treba pročitati zapisnike prilikom obnove kapelice. Nadzorni organ je bio Veliša Popović, otac arhitekte Pavla Popovića iz Podgorice koji je veliki broj zgrada i danas projektovao. Njegov otac konstatuje da je to napravljeno na istim temeljima. Uzmimo da su u pravu da govore o kapelici 1925. Traži li Crkva da se obnovi ta kapela? Ne. Traži Njegoševu“, kazao je Markuš.
Dodaje da je Njegoš napravio Crkvu posvećenu Svetom Petru Cetinjskom, a to mjesto se zove Crkvine i ima svoju logiku.
„Taj mauzolej, kako ga oni zovu, ili kako ga moj prijatelj zove, kamion sa prikolicom, je divlji objekat podignut na manastirskoj zemlji. Ja kao predsjednik nekadašnji cetinjske opštine mogu da potvrdim to, jer u nikakvim planovima, prostornim ili detaljnim se on ne nalazi. Niti se nalazio da bi mogao biti izgrađen. Kada je u pitanju vlasništvo, to je čisto kao sunce. Pogledajte međudržavna dokumenta. Ja pričam samo na osnovu dokumenata koje mogu svakome da pokažem. I posle rata i prije rata se zna da je tu bilo crkveno zemljište. Tada je paroh bio Pejović sa Njeguša. Oni pokušavaju da se bave manipulacijama. Nažalost, te manipulacije nisu manje nego možda i veće nego kada je rušena ili razarana Crkva Svetog Petra Cetinjskog i Njegošev grob“, kazao je Markuš.
Navodi i da su Crkva i Njegošev grob bili zakonom zaštićeni a oni isti su dali dozvolu da se može premjestiti a ne da se može srušiti.
„A šta su uradili – oni su taj kulturno istorijski spomenik srušili i do dan danas ga nisu obnovili. Prema tome, neka se potrude brojni istoričari poput Papovića iz DPS-a da podnesu prijavu protiv države Crne Gore“, kazao je Markuš.
„Ovaj mauzolej bi mogli nazvati mauzolejem kralja Aleksandra, on jne bio njegova ideja i Ivana Meštrovića“
Govoreći o činjenicama koje provijavaju kroz javnost da to nije Njegoševa kapela već kapela Aleksandra Karađorđevića, Markuš je kazao da bi ovaj mauzolej mogli da nazovemo mauzolej kralja Aleksandra, a za kapelicu iz 1925. samo da zahvalimo kralju Aleksandru koji je svoj novac uložio da se ta crkva obnovi.
„Tačno je da je on sa Ivanom Meštrovićem radio na tome da se gore sagradi mauzolej. Međutim, kada je patrijarh Gavrilo Dožić, koji je tada bio mitropolit, objasnio kralju o čemu se radi i da je to suludo onda je on bez riječi odustao i kazao da će to uraditi od njegovog novca. Mi treba da smo mu zahvalni što je on to tada uradio. Oni izvrću stvari i činjenice. Taj mauzolej je ideja kralja Aleksandra i Ivana Meštrovića“, kazao je Markuš.
Materijal koji je korišćen za obnovu 1925. godine, a kada je razrušena, probijena je ogromna rupa kroz centar crkve jer su gađali iz Boke kotorske razaračima na vrh Lovćena.
„Bile su dvije krstarice. Jednostavno su razorene. Imate na fotografiji gdje se perfektno vidi velika rupa. Statički to što oni pričaju, nije moguće da je popravite i crkva se ne može održati. Inače, Austrijanci su željeli da preskoče, i raspisali konkurs da se podigne spomenik Franju Josifu kao simbol pobjede nad pravoslavljem i slovenstvom“, kazao je Markuš.
Običaj je u pravoslavlju da se kada neko obnovi tu kapelu, da se ime tog obnovitelja ukleše i ostavi poruka ko je to uradio.
„Pođite danas u bilo koji hram i vidite je li to ispisano na freskopisu ili je to obična ploča – ali on je darodavac. I to ne bilo kome, već svom pretku. Komunisti su prosto importovali ideje iz Hrvatske stranke prava, odnosno iz ustaške države. Tako su danas u Ustav ubacili jezik koji su italijanski fašisti uveli pod nazivom crnogorski jezik. Nemojmo da se lažemo. To je ista ideja koja dan danas traje a u pitanju je razaranje pravoslavlja. Prema tome, to je potpuno ista ideologija. Zapamtite – dok na ovim prostorima, a što je govorio jedan moj prijatelj, zadnji Staljinov brk biće obrijan u Crnoj Gori, traje komunistička ideja, treba da se zna da je kompletnu akciju za razaranje Crkve Svetog Petra pod firmom izgradnje mauzoleja, uradila Matica Hrvatska. Neka pročitaju Sumrak Lovćena i biće jasne te stvari. Vidim da i danas sa te strane vjetrovi duvaju. Nemojmo da se pravimo ludi. Potpuno mi je jasno – to je ista ideologija“, kazao je Markuš.
Interesantna je i činjenica da je Ivan Meštrović po svojoj želji sahranjen u crkvi a to nije dopušteno Vladiki Radu. Markuš za to navodi da su oni uvijek držali do vjere za razliku od „nas“ koji smo preteče talibana.
„Nisu došli talibani i srušili crkvu na Lovćenu. Mi smo je srušili. Ne zamjeram ništa jednom Meštroviću što je sam sebi podigao spomenik. Ali je naša sramota jer smo mi često veći katolici od pape odnosno najveći mogući poltroni“, kazao je Markuš.
Dodaje da je u mauzoleju koji je predložio kralj Aleksandar bilo hrišćanskih simbola a u ovom koji je sada na Lovćenu ih nema, što je na neki način i uvreda vladiki. Dan danas, kada se uđe u mauzolej, ne vidi se ništa pravoslavno i nikakvo obilježje. Tačno je da se na grobu nalazi krst, ali on može biti bilo čiji.
„Navodi se i da je on masonski hram. Ja nisam arhitekta ali teško da bih mogao da kažem baš to“, kazao je Markuš.
Mauzolej, dodaje nije projektovao Meštrović nego Harold Bilinić a spomenik je Meštrovićevo djelo. Ne treba zaboraviti da je Savić Marković Štedimlija koji je bio glavni publicista ustaške države i koji je bio administrator tada stvorene Hrvatske pravoslavne crkve bio taj koji je pod pseudonimom prvi pokretao pitanje izgradnje mauzoleja.
„On je to radio pod imenom svoje supruge. Od njih me ništa ne iznenađuje kao što me ne iznenađuje politika koja se vodila u Crnoj Gori a koja je kopija fašističke države Italije 1941. godine“, kazao je Markuš.
Riječi Petra Lubarde koje odzvanjaju u vječnost: Svi narodi koji sruše svoje svete hramove doživjeće kataklizmu
Govorio je i o riječima Petra Lubarde, najvećeg slikara iz Crne Gore koji je kazao da tzv. Lovćenska kapa ima oblik piramide delikatno modelirane kakva je faktički mauzolej. On je kazao da je bez smisla graditi spomenik na spomeniku. On je nakon toga oslikao Sumrak Lovćena.
„Lubardu su 1951. stavili u odbor za podizanje mauzoleja a on, kao i svaki umjetnik, nije se mnogo na to obazirao. Međutim, kada je trebalo da se gradi ovaj mauzolej, napravljen je novi odbor i Lubarda je odbio da bude član tog odbora. Kada je sve završeno posle 1972. godine, sada prenosim šta sam čuo od Vidoja Žarkovića – pitao ga je, posle 1972. kada su sjedjeli u manastiru zašto je Petar promijenio svoju odluku da ne bude više član odbora za podizanje mauzoleja a Petar ga je pogleda i rekao – znate šta, ja sam između tih pauza dva odbora mnogo čitao. Došao sam do zaključka da svi narodi koji sruše svoje svete hramove, doživjeće kataklizmu. I kada je bio zemljotres u Crnoj Gori on je bio sa Titom u Igalu, a kada su bili u Bijeloj, perfektno se mogao vidjeti vrh Lovćena, on je to Titu ispričao, a on ga pogledao i nije ništa rekao. Ko je pametan to mu dosta govori“, kazao je Markuš.
Lubarda, kao najveći slikar sa ovih prostora svih vremena, dao je jednu ispravnu dijagnozu da narodi koji su srušili svete hramove doživljavaju kataklizmu. Zar zemljotres nije bio kataklizma – pita Markuš i konstatuje da jeste.
„Ko hoće da misli, on to treba tako da tumači. Naš blaženopočivši mitropolit Amfilohije Radović u stvari je bio najveći protagonista ideje da je kapela simbol mirenja. Bio je svjestan da je raskol u našem narodu bio najveći od trenutka razaranja crkve Njegoševe i Njegoševog groba. Iz toga razloga je on stalno o tome govorio i podsticao da se ona obnovi. Manipulišu činjenicama da je zagovarao da se mauzolej sruši i baci u more. Ja sam prvi put sa mitropolitom, i tadašnjim vladikom Kirilom Bojovićem i ocem Igorom Balabanom, pošao na Lovćen, a to je prvi put da je mitropolit pošao gore. Izašli smo sa jednim ciljem – da vidimo gdje se može obnoviti kapelica. Našli smo, od izlaza, iz drugog tunela pa prema mauzoleju nekolika mjesta ili proširenja gdje može da se smjesti kapelica sa Njegoševim grobom. Da ništa ne narušava, da se ne ruši mauzolej. Ne možemo mi jednim vandalizmom odgovarati na drugi“, kazao je Markuš.
Markuš ekskluzivno iznio informaciju: Pokušali mauzolej da zaštite kao kulturno dobro – pod brojem kapelice!
Markuš je ekskluzivno kazao i informaciju – što su pokušali iz Uprave za kulturna dobra kada je na njenom čelu bila Anastasija Miranović, sada direktor muzeja u Baru.
„Oni su pokušali da zaštite mauzolej kao kulturno istorijski spomenik kradući brojeve pod kojima je zaštićena srušena kapelica. To je skandal prve vrste. Na svu sreću, mi smo blagovremeno otkrili taj pokušaj lupeštine, falsifikata i krivotvorenja a nikad im nije palo na pamet da to javno oblikuju. Ja imam njihov elaborat. Drugo, treba da se zna da skoro nijedan spomenik na teritoriji Crne Gore nije danas zaštićen. Da biste zaštitili zakonom neki kulturno istorijski spomenik, to mora da prođe kroz Skupštinu Crne Gore. Sjećate li se da je neki prošao? Ne“, kazao je Markuš.
1925. godine nije postojao apsolutno nikakav otpor prilikom podizanja kapele i koliko se naroda pokupilo prilikom obnove.
„To je oduševljenje naroda bilo. To što mi volimo da falsifikujemo, to je problem“, kazao je Markuš.
„Đukanović umjesto da je u zatvoru se kočoperi, ako je neko uradio nešto što ostavlja trajne posljedice po ovaj narod to je on“
Govoreći o činjenici da bivši režim Mila Đukanovića stoji iza izazivanja kriznih situacija kako bi se vratio na vlast, Markuđ navodi da će on hiljadu vjera promijeniti da postigne što mu srce žudi.
„On umjesto da je u zatvoru on se kočoperi. Ako je neko uradio nešto što ostavlja posljedice jer je ovaj narod potpuno podijelio i podstakao svaku podjelu. On sve što nas dijeli koristi smatrajući da to ide u njegovu korist. Sjetimo se da su prve učeničke demonstracije bile pred ovim manastirom protiv staor mitropolita Danila Dajkovića, organizovane od strane opštinskog komiteta Saveza komunista. Zašto su protestovali? Pa jer se bunio zato što hoće da mu ruše crkvu. Ista je situacija i sa ustoličenjem našeg mitropolita koje nema veze ni sa čim lošim. On se ustoličio kao svi njegovi prethodnici“, kazao je Markuš.
Dotakao se i činjenice da kapela nije uklonjena sa grba socijalističke republike Crne Gore, ali i kao grb Lovćena. Sticao se utisak i da je došlo do toga da niko nije protiv obnove crkve a prve razgovore za to je Markuš vodio tokom svog mandata na čelu opštine Cetinje. Tada su iz Vlade došli da razgovaramo na mjestu gdje da se obnovi Njegoševa kapelica i na tom sastanku je pozvan mitropolit Danilo Dajković. On nije htio tu da prisustvuje jer je bio svjestan da se radi o igri, ali je Markušu rekao da pođe.
„Jedino mjesto gdje se može obnoviti je vrh Lovćena, što je Markuš i predlagao kad su krenuli u bezumni čin rušenja, da se istovremeno podigne i pomjeri kapelica. Ja sam bio na tom sastanku, međutim, njihov plan je bio vrlo lukav i pokvaren. Oni su svjesni da postoji obaveza države iako oni čitavo vrijeme lažu da je 1952. donešena odluka o podizanju mauzoleja. Oni to lažu. Prije svega Šuković kao predsjednik Ustavnog suda. Neka pokažu taj dokument, da li je donešena odluka ili nije? Pa nije. Znajući sve te stvari, iskreno da kažem, ništa im nisam vjerovao jer su oni vrlo kvarno pokušali da predlože da oni kapelu obnove na Ivanovim Koritima gdje se sad nalaze bačeni zemni djelovi kapelice sa Lovćena. Totalno su nezaštićeni i raznosi ih ko mu padne na pamet“, kazao je Markuš.
Dodaje da je Josip Broz kolovođa rušenja kapele, jer je vrhovni ždrec ali je to i njegov egzekutor, udbin likvidator, Veljko Milatović, koji je svečano otvorio taj objekat koji danas nazivaju mauzolej.
„On je najpoznatiji po tome što je organizovao ubistvo Krsta Popovića. Imate jedno ludilo da iste osobe kliču ubici i žrtvi. Kliču i Milatoviću ali i Krstu Popoviću. Meni to dvoje ne ide u glavu da to može ali je Crna Gora zemlja čuda i može svašta“, kazao je Markuš.
„Muvlje pamćenje“
Govoreći o detalju da je među brojnim intelektualcima koji su se usprotivli rušenju kapele bio i Miroslav Krleža, omiljeni Titov književnik, Markuš navodi da čovjek može o Krleži misliti šta hoće ali je on bio samostalna ličnost a estetski nije vidio nikakvu ljepotu.
„Kada uporedite sliku kapelice i mauzoleja samo idiotu nije jasno šta je ljepše. Ima Krleža još jednu drugu pozitivnu stvar. On je za riznicu Cetinjskog manastira rekao da kad bi njemu dali da je prezentuje, to bi bilo jedno od najvećih čuda u Evropi. Hvala mu za jedno divno zapažanje. Međutim, ima ljudi koji su glavom platili to zalaganje. Imate akademika Martinovića koga je zalaganje da se ne ruši crkva i Njegošev grob na Lovćenu pozvao ministar unutrašnjih poslova koji mu je kazao da ako ne da ostavke na sve funkcije, ja ću objaviti da je ruski špijun“, kazao je Markuš.
Dodaje da ljudi koji su bili više u toku i koji su se bavili tom temom, oni su vidjeli šta se sprema a neki, nažalost, nisu.
„Činjenica je da je napravljen kulturocid. Srušiti, razoriti crkvu Svetog Petra Cetinjskog i Njegošev grob, to normalni ljudi ne mogu da rade. Iz kojih razloga je to urađeno? Samo da nas zavade među sobom. Ja ne znam jesmo li ikad bili podijeljeni kao danas. Porodice su podijeljene“, kazao je Markuš.
Postoji jedna stvar u Crnoj Gori koja se zove muvlje pamćenje – mi dobro pamtimo ko je bio bjelaš, ko zelenaš, ko partizan, ko četnik, ko Krstovac, ko Titovac, ko je bio Staljinovac, ko je bio Momirovac, Milovac, itd. Ali ono što je bilo prije tri mjeseca mi ne pamtimo.
„To je veliko prokletstvo koje prati ovaj narod. Mitropolit je smatrao da treba da to bude mjesto susreta i pomirenja, ta kapela. Ipak, i dan danas, Matica Hrvatska koja ovdje ima ekspozituru u Crnoj Gori, Maticu Crnogorsku, kad pročitate njihove članke, onda su mnoge stvari jasne. Oni su sad za predsjednika Matice Crnogorske doveli Hrvata Rimokatolika iz Bara.