O, STAROSTI, NAJGORE ORUŽJE…

Piše Emilo Labudović

Jutro se sporo vuklo putem prema Bijelom Polju, svako malo se zadržavajući na dionicama napadnutim moćnim mašinama i već umornim radnicima koji, u saharskim uslovima, pokušavaju da radove na rekonstrukciji drže u zadatim rokovima. Sinovac Miljan, kao taksista navikao već na ovu putničku Golgotu, naoružan nevjerovatnim strpljenjem, koristi svaku priliku da odmakne koji metar dalje. A prašina, kao prosijana, u oblacima nasrće na otvorene prozore i ne da dašku osvježenja koji dolazi sa usnulog Lima da olakša atmosferu Alkatraza koja traje u autu. Četrdeset minuta, od vječnosti dužih, za nešto manje od 29 kilometara do Ribarevina, ostavljamo iza sebe i, širom otvorenih prozora, dišući promaju punim plućima, jurimo prema Bijelom Polju. Cilj – Dom za stare i u njemu strina, poslednje slovo rodoslova ispred naše generacije.

Blagim usponom penjemo se ka uzvišenju na koje su se, jedno uz drugo, smjestili Gradska bolnica i Dom za stare. Pedesetak metara prije, skromna prodavnica i piljara, prva „stanica“ do Doma, jer se tamo ne ide praznih ruku. Neko mi je davno rekao da se brojem kesa samo nastoje popuniti rupe kajanja i osjećaja stida prema članu porodice koji se ovdje nalazi, ali život je uvijek nemilosrdan i nešto drugo. Nema više tradicionalne porodice u kojoj se, uporedo, rađalo i starilo. U trci sa vremenom, zaradom, bitkom za opstanak, za razliku od djece kojoj vrtići zamjenjuju pažnju roditelja, stari postaju teret. A od tog saznanja do Doma starih, koliko god teška srca i osjećaja izdaje, put je prav i kratak.

Ulazimo u prodavnicu u kojoj divna žena već uspostavlja dijagnozu našeg ulaska i odmah propisuje „terapiju“. „Uzmite ovo, oni to mnogo vole, a ovo može da im duže traje“, govori ona melemnim glasom, ne pitajući ni ko smo ni zašto smo došli jer nam, kaže, na licima čita kuda idemo. I nepogrešivim iskustvom puni naše kese kajanja izborom za koji bi smo se mi teško snašli.

Ispred Doma, u prijatnoj hladovini, nekoliko korisnika igraju ili kibicuju šah. Na naš pozdrav odgovaraju širokim osmjesima, jer ovdje je svaka posjeta kao zajednička. Dijeleći nesebično sve, pa i sam život, stanari Doma svačiju posjetu doživljavaju kao svoju, jer ona budi nadu da će baš sledeća biti njima. Na recepciji nas primaju vrlo ljubazno i predusretljivo, vode nas u prostoriju za posjete u kojoj već imaju dvije grupice i najavljuju nam skori dolazak strine. Dok čekamo, koristim priliku da razgledam prostor Doma. Dugi hodnik, na par mjesta presječen nišama za odmor, opremljenim automatima za kafu, sokove i slatkiše, besprekorno čist i namirisan, pomalo podsjeća na bolnicu. NJime, stalno špartaju invalidska kolica koja pokreću ili sami stanari ili ih guraju ljubazne i strpljive, u lila obučene, medicinske sestre i pokoji rmpalija sa osmijehom anđela. Tišinu, kao u sanatorijumu, povremeno prekida prigušen smijeh, jer i ovdje život ima onu svoju vedriju stranu.

Dovoze strinu jer njene noge sve manje mogu da nose osamdeset godina njenog ni malo lakog života. U očima joj potok suza, što radostnica što tuge. Hvali se na smještaj, na ljubaznost sestara, na brigu dežurnih ljekara, dr Cimbaljevića posebno, na hranu… Ali, mada se ona trudi da to prikrije bolom starosti, iza svakog njenog uzdaha krije se osjećaj napuštenosti i odbačenosti. Shvata ona porodične prilike njenih sinova i ćerki, ali, ipak, decenije njenog požrtvovanja, odricanja, rada, nesanice… sve se to zbilo u par kvadrata sobe i kao kamen, od života teži, naleglo na njena posustala pleća i dušu punu rana koje krvare. Da to nekako zabašuri i da nas svojom tugom ne povrijedi, žali se na invalidska kolica na kojima je polomljen jedan nogostup, a ona nije kadra da nogu drži svojom snagom. U tom momentu stiže i Glavna medicinska sestra, gospođa Mirela Kajević, veoma ljubazna i svestrano upućena žena, puna ljubavi i razumijevanja za svoje štićenike. Objašnjava da su kolica lošijeg kvaliteta, da se nogostupi stalno lome a da u preduzeću „Rudo“, jedinom serviseru, i ne haju mnogo za rokove. Obećava da će prva od troje novih koja su im stigla opredijeliti za strinu i da, što se tiče njihovog staranja, možemo da im je prepustimo sa punim povjerenjem.

Minuti i sati, koji ovdje teku korakom puža, kad je o posjetama riječ, lete kao lastavice. Opraštamo se sa strinom, uz veliki napor, njen i naš, da sakrijemo suze. U njenom zamućenom pogledu, dok je „brat“ Šćekić pažljivo odvozi hodnikom, kao otvorena knjiga čitaju se tuga, izgubljeni snovi, strah od samoće i beskrajni žal za slikom domaćeg ognjišta koja polako blijedi i nestaje u izmaglici zaborava.

Izlazimo iz Doma. Napolju sunce već prži, sa obližnjeg drveća se veselo glasaju ptice i sve ukazuje da će dan biti lijep. Ali, sivilo u očima, preteško breme tuge i kajanja, osjećaj krivice, tuga koja naliježe na dušu i davi je poput hobotnice, mijenjaju sliku iz temelja. Sinovac Miljan koji je strpljivo čekao da se posjeta završi, svjestan stanja u kojem jesmo, bez riječi okreće auto i vraćamo se nazad. Sad više i ne obraćamo toliko pažnju na zastoje, buku mašina i oblake prašine, jer slike Doma starih nikako ne izbijaju iz glave. I, valjda iz podsvijesti, javi mi se onaj vic o ministru koji je, dijeleći novac za izgradnju i rekonstrukciju institucija u svojoj nadležnosti, najviše novca opredijelio za gradnju novog, savremenog zatvora. Na pitanje pomoćnika zašto to čini, odgovorio je: „a šta misliš, gdje ćemo mi poslije mandata“? I kažem sebi u sebi, možda bi, društvo u cjelini i svi mi odreda, prije nego steknemo krov nad glavom, trebalo da priložimo nešto sredstava za gradnju domova za stare. Jer, ako se ikad objave, rezultati popisa će nedvosmisleno ukazati na poražavajući podatak da kao nacija rapidno starimo. A svi ćemo jednom, prije ili kasnije, ostariti i biti teret nekome iza nas.

„O, starosti, najgore oružje
nit te mogu nosit, nit poturit“!