Piše: Želidrag Nikčević
Pa dobro, prođe i to. Izogovarali se i ispsovali, ponovili referendumske kletve i zakletve… I? Šta dalje? Šta predlažete, pametnjakovići? Gordu ilegalu, kao u prošlim mučnim, ponižavajućim decenijama, i uzdanje u nekakav magijski nadstranački preokret?
Zaista bih volio da mi neko od strašno razočaranih Srba objasni, ali mirno, u prozi: kako je uopšte moguće ostvarivati srpske političke ideale, a da se pritom ne zauzimaju i ne koriste pozicije u državnoj upravi današnje Crne Gore, ovakve kakva je, kakvu nismo željeli, da se ne bude na mjestima konkretnog odlučivanja o interesima građana i sudbini ugrožene zajednice?
Čini mi se – nikako. Jer bez toga (srazmjerno podršci na izborima), koliko god bili istorijski utemeljeni i zgodno formulisani, svi naši ideali, planovi i programi ostaju mrtvo slovo na papiru. Prazna priča i pjevanija. Kletve i zakletve.
Pa zašto se onda, dođavola, i te minimalne pozicije u državnoj upravi, na mjestima realnog odlučivanja – kad se na njima konačno nađu legalno/legitimno izabrani predstavnici srpskog naroda u Crnoj Gori i kad prava borba tek počinje – istog časa nazivaju foteljama, a oni – foteljašima?
Čini mi se ipak – zbog zlobe. Ili zbog gluposti. Ili zbog zlobne gluposti, ponajviše.
