Novosadski maturanti razrednom ostvarili san iz djetinjstva
Profesoru fizičkog vaspitanja u gimnaziji “Isidora Sekulić” u Novom Sadu, Milanu Bogićeviću, prije nekoliko dana ostvario se dječački san – skok padobranom. Zaslužni za to su njegovi, sad već bivši đaci, koji su mu kao znak poštovanja za rastanak poklonili baš ono što je oduvijek želio.
Kada su maturanti ove novosadske gimnazije na maturskoj večeri svom odjeljenskom starješini uručili nesvakidašnji poklon, svi su držali kamerice u rukama i snimali reakciju. Razlog za to je što je ova generacija đaka odlično znala da to što su mu pripremili za njega ima ogroman značaj. Kada je shvatio da u rukama drži vaučer za tandem skok padobranom, omiljeni profesor nije krio oduševljenje.
“Oduvijek sam sanjao da skačem padobranom, da osjetim taj adrenalin slobodnog pada. Nekad sam se nadao da ću to izvesti samostalno, ali se to nekako nije poklopilo, što zbog skupe obuke, što zbog posla i porodice. Čak sam u osnovnoj školi konkurisao za pilotsku vojnu školu, ali iz zdravstvenih razloga nisam prošao”, prisjeća se Milan.
Često je đake savjetovao da treba da se usredsrede na to da život usmjere na poslove koje će voljeti da rade i da ispunjavaju svoje snove. U nekom od tih razgovora spomenuo im je da ima još nekoliko stvari da uradi u životu (tzv. životna ček lista), a jedna od njih bila je da skoči padobranom. Učenici su to zapamtili i kad je došlo vrijeme za njihovu maturu i prijedloge poklona za razrednog starješinu, ovaj je bio jednoglasno prihvaćen.
“Niko nije bio srećniji od mene u tom trenutku. Vaučer je izgledao kao Eventimova ulaznica za koncert, ali je na sred nje pisalo tandem skok. Odmah sam im oprostio za sve kada su mi “jeli živce” u prethodne četiri godine. Zahvalan sam im do neba što su mi ovo omogućili”, kroz smijeh priča novosadski profesor.
San je nedavno postao java, kada je u beogradskom padobranskom centru Lisičji Jarak izveo svoj prvi padobranski skok, zajedno sa instruktorom. Najprije je, kako kaže, dobio nekoliko informacija u vezi sa samim iskakanjem i položajem tijela u toku leta.
“Vozili smo se dvadesetak minuta avionom do potrebne visine i stigao je taj dugoočekivani trenutak! Bila je prisutna samo mala nelagoda u trenutku kada treba da skočim “ni u šta”, a ostatak – kao u snu! Osjećaj izvanredan, neopisiva sreća, radost jednog dječaka koji je dočekao ispunjenje svog sna”, sa sjajem u očima opisuje Bogićević.