Dok je regionalni hibridni rat protiv Srba u jeku, srpski politički lideri u Crnoj Gori i Makedoniji uspijevaju da se izbore za svoje mjesto u državnim vlastima.
Ujedinjeni u ideji svesrpskog okupljanja, kako to Dragoslav Bokan naziva, srpski političari u regionu postali su svjesni svih opasnosti koje njihovom narodu prijete.
Svesrpsko okupljanje nije politički, već odbrambeni stav i tiče se mnogo više budućnosti našeg naroda, nego prošlosti i sadašnjosti. To je, objašnjava režiser i publicista Dragoslav Bokan, pokušaj podizanja srpskog problema sa političkog i istorijskog na nivo odbrambenog, u smislu preživljavanja svih iskušenja i, makar u jednoj tački, dostizanja sloge koja će, kako nam i sama himna kaže, biti poraz vragu.
Bokan komentariše taj paradoks dolaska ili opstanka srpskih političkih lidera u regionu na vlasti, dok istovremeno traje hibridni rat protiv Srba. Oni potpisuju i Svesrpsku deklaraciju, koju komšiluk oštro osuđuje, ali ipak uspijevaju da, korak po korak, odbrane ili osiguraju prava svog naroda.
Svesrpska deklaracija je, kaže Bokan, prije svega odbrambena strategija srpskog naroda koja nikoga ne bi trebalo da uznemiri, već služi tome da Srbi pokušaju da se saberu u čuvanju sopstvenog naroda i izbjegavanju nekih novih Jasenovaca.
Taj novi koncept u kojem postoji svest o tome da su neki problemi i neka iskušenja zajednička, da su potrebe identične i opasnosti iste, jeste ono što je stvorilo poriv Ivana Stoilkovića u Sjevernoj Makedoniji i Andrije Mandića u Crnoj Gori. Mi možda po prvi put imamo predstavnike srpskog naroda van granica Republike Srbije i Republike Srpske koji ne pripadaju korumpiranom soju profesionalnih političara, nekoj vrsti „legije stranaca“ što oblače dres koji im se da, a rade za onog ko im najviše plati, rekao je Bokan za Sputnjik.
Ti ljudi, kaže on, nisu evropski političari koji će raditi prvo u Podgorici, pa u Beogradu, možda Briselu, ili nekoj ambasadi u inostranstvu, već će pokušati da sa svoje pozicije riješe probleme svog naroda.
Tako je, nažalost, bilo godinama, bar kada je riječ o tobožnim predstavnicima našeg naroda u raznim zemljama koje su formirane raspadom Jugoslavije. Sada imamo na djelu ljude koji su i te kako organizovani po principu koji ne zavisi od toga gdje vjetrovi duvaju i odakle novac stiže, već imaju uporište u sopstvenom narodu, njegovim potrebama i stradanjima.
Neka svijet brine sopstvene brige, mi imamo svoje
Ako se može na nivou Ujedinjenih nacija govoriti o zajedničkim problemima čitavog čovječanstva, zašto Srbi koji žive u istoj regiji i imaju iste patnje isto tako ne bi mogli da govore o svojim problemima, pita se Bokan.
Ta linija srpskog stradanja, krvarenja i naših grobalja nevino pobijenih civila u ratovima spaja sve te oblasti i savremene države koje se po ovom pitanju ni u čemu ne razlikuju u svojoj zabrinutosti za sudbinu svoje djece i unučića.
Prelazak granica i podijeljenosti trebalo bi, kaže naš sagovornik, da budu poziv svima da uspostave uvijek potrebnu i često pominjanu, a nikada do sada ostvarenu slogu.
Taj pogrešan stav i odsustvo sloge koštao nas je totalnog razjedinjavanja i toga da često zajedno sa našim neprijateljima pravimo dogovore protiv sopstvene države. To mora da se prekine i mislim da su ovo prvi koraci gdje se vide prvi plodovi te svijesti. Prvo mora da postoji svijest o nečemu, da bi se kasnije ta svijest realizovala kroz razne deklaracije, rezolucije i odluke i ovdje je to upravo tako.
Isto tako se, objašnjava Bokan, stvorila svijest o Svesrpskom jedinstvu i neophodnosti zajedničke odbrane od najvećih opasnosti u situacijama hibridnog rata koji se vodi protiv, kako on kaže, svega što je važno u našim sudbinama, pa je tek onda iz te svesti došlo i do svega drugog.
(Sputnik)