Novak i mrzitelji sebe
Piše: Slaviša Čurović
Uzme Vesna Pešić, perjanica ničega, da kaže “ DŽiberaj “ za Novaka Đokovića…
Doda i da je 24. Grand slem titulu uzeo „Na žreb“.
Rekla je još u raspomamljenoj mržnji same sebe da je : „Đoković primitivna konzerva“, te da : „Je briga da je on više davi, kad imamo novi tenis koji igra Alkaraz“.
Zavapila je glasom Gebelsa: „Dosta mi je više Đokovića. Kad JA kažem .“
Prosto čovjek da bude utučen nakon što vidiš da jedan naš čovjek ide u besmrtnost, a da jedna politička baba kreće u obračun najvrednijeg što kao narod imamo.
Ali nije Vesna problem. Ima u našem narodu makar 10 posto ovakvih koji ne vide da je Đoković već danas hodajuća legenda, koja pobjeđuje fiziku, establišment i predrasude o nama samima.I igra za sve nas. No ovo je više od igre, ovo je potvrda žilavosti jedne nacije.I tako dalje…
Ali ovo je narod i Tesle i Pupina i Milankovića i NJegoša, Andrića, Selimovića… I narod Novaka Đokovića. Svi su isti…Pobjeđivali za nas kad mi sami nismo mogli da pobijedimo silu koja nas stiska.
Pitam se da li je iko ovakvo nešto, kao lutajuća Vesna za Novaka, ikada objavio za Nadala u Španiji, da li je makar jedna javna ili politička ličnost ovo pisala za Federera u Švajcarskoj, ili ovi noviji za Alkaraza bilo gdje?
Znam da takvih glasova tamo nema, ali naši mediji prenose glasove jedne političke putnice kod Sv. Petra i to moramo vidjeti kao naslov baš sad, kada je u NJujorku Đokovićeva besmrtnost potvrđena. I igračka i ljudska i svaka druga.Srpska, na kraju. NJegov solunski front na Flašing Medouzu, Australijen Openu ili Rolan Garosu.Vimbldonu, svakako.
Ako ovaj čovjek u svojoj 37-moj godini na 4 najvažnija turnira dođe do 3 titule, makar mi kao narod moramo da skinemo kapu i poklonimo se najvećem od nas. Ne zarad skromnosti ili gordosti, već zarad elementarnog poštovanja.
Zamišljam prosječnog dukljanskog fanatika kako uz Pešićku navija protiv Novaka i obuzima me tuga da našem narodu ne treba neprijatelja do naših samih, nadam se i usamljenih, fanatika koji mrze sami sebe do podna, a od podna mrze i sebe i sve svoje.
Nije ovo njihovo mrziteljstvo autošovinizam, ovo sve je iznjedreno ludilo koje se kreiralo decenijama i koje se izrodilo u izvrgavanje ruglu svake pobjede bilo kog čovjeka iz našega naroda na bilo kom polju. Da bi se dopali drugima ti iskompleksirani tračci samouništiteljstva.
Valjda bi trebalo da smo krezubi svi, siromašni svi, glupi svi, neobrazovani skoro svi i da spustimo glavu pred svima. Po njima takvima, „Drugima“.
A kada je neko digne visoko, tu glavu, jer nema kompleks od bilo koga, jer je radio i borio se kao Novak, onda ga moramo mrzjeti jer se ne uklapa u stereotip nas samih za koje bi “ Vesna Pešić and company“ voljeli da smo baš takvi kao što su i oni sami iznutra – nikakvi, ništavni i nemoćni.I iskompleksirani.
U danu kada Đoković piše istoriju, otpisani košarkaši je dopisuju srcem Alekse Avramovića i skoro pa davanjem života Boriše Simanića, nađe se politička kanta za otpatke da kaže sebi i sličnima da još ima izdaje u nama koju ćemo naplatiti na adresama osiromašenog uranijuma, grafitnih bombi i tomahavkova.
Srećom, narod voli da pobijedi muku, makar Novak opet išao do otkaza svega zarad sebe i nas, pa da ovakve konzerve političke ne otvara, nego da ih drži zapečaćene jer im “ tragovi smrde nečovještvom „.
I da… „Blago Novaku što dovijeka živi, imao se rašta i roditi „. Baš kao i naš Vladika Rade, onomad koji je to napisao.
Ili Aleksa Avramović juče, koji je kidisao za sve nas u košarci , a Ivana Vuleta prekjuče skačući u atletici i basketaši pokorivši Evropu, odbojkašice potvrdivši snagu iznova…
Kao i svi drugi slični njima, iz naroda koji broji nešto preko 0,1 posto svjetske populacije…Srpskog naroda.
Taman koliko Vesni ima u tom narodu…Sa sve dukljanskim fanaticima na gomili.
Tužnoj gomili.