NIKOLA IZ SMILJANA I VIKTOR IZ PEŠTE
Piše: Perica Đaković
Sticajem ličnih okolnosti družim se ovih dana sa ljudima koji su zaduženi da brinu o našem zdravlju, od Podgorice do Berana, pa opet nazad do Podgorice. Sjedim i provodim vrijeme sa njima, ali i sa običnim svijetom koji u njima vidi i od njih traži pomoć. Skrajnuh se od političke svakodnevnice kojom nas truju godinama. Iskren da budem prija, jer treba i njih čuti, u narodu leži istina i tek čovjek tada vidi koliko su od njih daleko oni koji nas tobože u ime tog naroda vode. E kada bi oni poput onog kraljevića mogli da se preobuku u običnog skitnicu, napuste svoje komforne kabinete i službene automobile, i spuste se među taj običan narod, možda bi nam bolje ptice pjevale.
Ostavimo to po strani, jer evropski fudbal i naš a svjetski, Nole (bez obzira što o njemu ružno zbore neki nazovi sportisti koji su svjetlosnim miljama daleko iza njega) preokupirali su našu pažnju i gurnuli priču ne samo sa Parlamentarnog kanala, već i priču o rukometašicama u zapećak. Svaka ta tema bi zasluživala svoju priču, ali sam se odlučio za druge dvije. Ipak između svega toga sjetih se velikog datuma 10. jula, dana kada se evo navrši 168 godina od kako su ovi prostori, odnosno srpski „genocidni“ narod svijetu podarili jednog od najveći umova današnjice. U malom ličkom selu Smiljan (istina, tada to bijaše Austrijsko carstvo) u kući pravoslanog sveštenika Milutina majka Georgina na svijet je donijela malog Nikolu. Niko na cijeloj planeti nije ni slutio niti je mogao da pretpostavi da će taj Nikola izrasti u najvećeg i najpriznatijeg fizičara i pronalazača, čija veličanstvena djela još dan danas su tajna za čovječanstvo. Malo je ili skoro nimalo prostora dato tome u našim medijima, kao da Tesla nije naš, a i on je kao Nole naš a svjetski i zaslužuje daleko više poštovanja. Imali smo dvojac kome se klanjao cijeli svijet, Teslu i Pupina, srpski dvojac koji je pokorio Ameriku. Ali čemu se čudimo ako smo mi do juče bili spremni da se odreknemo jednog Njegoša jer, boga mi, reći će pa ni on nije bio Europejac i ko zna da li bi zaslužio sad čuveni IBAR. Po njima, siguran sam, nije ni jedan veliki Amfilohije, čovjek koji je znao 8 svjetskih jezika, za koga kažu da je bio najveći intelektualac svoga vremena u kompletnom hrišćanstvu, čovjek koji je svojom doktorskom disertacijom na starogrčkom jeziku zadužio vascijeli pravoslavni svijet. Da, do juče smo se mogli pohvaliti da smo imali privilegiju da živimo u epohi velikog srpskog dvojca Amfilohija i Novaka. Što je razlog da nam malo drugi zavide. Takav smo mi narod.
I još nešto mi je između fudbala, tenisa i Teslinog rođenja skrenulo pažnju, a to je ponašanje mađarskog premijera Viktora Orbana. Čovjek koji odavno ne mari za protokole i dodvoravanje Briselu. Čovjek je smogao kuraž i nenajavljeno otputovao u mirovni pohod ka zaraćenim Kijevu i Moskvi. Lično o šansama mira razgovarao sa Zelenskim i Putinom. Umjesto pohvala za antiratnu koaliciju, navukao je kritike onih kojima se nije svidio njegov let za Moskvu, ali i otkrio kome je u stvari uopšte stalo do mira a ko želi da rat i dalje traje. Orban već odavno politički prkosi Evropskoj zajednici čija je Mađarska članica, a njegova kritika dobija polako podršku i to što je ne zanemarljivo, među članicama Evropske unije. Orban polako liči na De Gola svojim prkošenjem NATO-u. Naime on ne želi da ga blokira već ne želi da u tom ratu učestvuje, jer ako do njega dođe Evropa će kaže zarad nekog drugog biti spržena. Orban za razliku od kritičara iz Evrope, ima ipak čvrstu podršku u svojoj zemlji i to govori da bi njegov antiratni pokret mogao samo da napreduje. Ono što me malo tišti kao običnog građanina jeste što ne vidim, barem za sada, u Crnoj Gori ljudi koji su spremni da ipak razmišljaju svojom glavom a ne glavom ambasada Kvinte. Zato se možda i nismo sjetili da značajnije obilježimo taj 10. jul kada je rođen jedan mali Nikola, a veliki Tesla koji je cio svijet zadivio.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)