Piše: Mr Momo Joksimović

Kosovo i Metohija je jedna od najosjetljivijih i najbolnijih tema i pitanja u srpskom narodu. O tome ljudi govore sa mnogo emocija, tuge, ljutnje i podjela. Ipak, kada se govori o tako važnoj temi, potrebno je čuvati dostojanstvo, istorijsku odgovornost i izbjegavati uvrede i optužbe koje dijele narod.

Politika prema Kosovu nije nastala danas, niti je vezana samo za jednog čovjeka ili jednu vlast. To je dug i složen istorijski proces u kome su učestvovale različite države, ideologije, velike sile i mnoge generacije političara. Mnogi smatraju da su određene odluke bile pogrešne.

Kada se danas govori o Kosovu i Metohiji, mnogi olako traže jednog krivca i sve svode na jedno ime — Aleksandar Vučić. Međutim, istina je mnogo složenija i dublja. Kosovo nije počelo da se gubi juče, niti u vrijeme Vučića. Proces slabljenja srpske državne pozicije na Kosovu traje osam decenija.

Mnogi smatraju da su korijeni tog problema postavljeni još nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme jugoslovenskih i srpskih komunista i politike „bratstva i jedinstva“. Posebno se pominje zabrana povratka Srba i Crnogoraca na njihova pređašnja imanja i ognjišta 1945. i 1946. godine. Zbog takve politike, ministar Sreten Vukosavljević je podnio ostavku, smatrajući da se time čini velika nepravda prema srpskom narodu.

Tokom decenija, mnoge političke elite u Beogradu, ali i lokalni lideri sa Kosova nijesu uspjeli da sačuvaju jedinstvo naroda i državne interese. Dok su jedni vodili ideološke borbe, drugi su prodavali svoja imanja i odlazili u Beograd i Srbiju. Istovremeno, i demografske promjene su mijenjale sliku KiM. Istorija je pokazala surovu istinu — tamo gdje narod odlazi, država vremenom slabi.

Slobodan Milošević je pokušao da zaustavi raspad državnih pozicija Srbije na Kosovu u vrijeme teških međunarodnih okolnosti. Tadašnja Rusija je bila oslabljena, a Zapad je imao dominantnu ulogu na Balkanu. Bez obzira na različita mišljenja o Miloševiću, mnogi smatraju da je pokušavao da sačuva ono što se još moglo sačuvati.

Zato je, po mišljenju velikog dijela ljudi i naroda, nepravedno svu krivicu prebacivati na Vučića. On nije stvorio kosovske probleme, već je zatekao teško državno i nacionalno pitanje. Danas pokušava da u složenim geopolitičkim uslovima vodi politiku balansiranja između Istoka i Zapada, čuvajući stabilnost Srbije i njen ekonomski razvoj.

Pod vođstvom Aleksandra Vučića Srbija je izgradila puteve, pruge, mostove, fabrike, škole, bolnice i privukla investicije, te postala ekonomski snažnija nego ranije. Njegovi politički protivnici ga često napadaju oko pitanja Kosova, ali malo ko nudi realno rješenje za problem koji traje više od osam decenija.

Biti državnik u ovakvim vremenima nije lako. Srbija se nalazi pod velikim pritiscima, a pitanje Kosova ostaje jedno od najtežih nacionalnih pitanja srpskog naroda. Zato se o Kosovu mora razgovarati mudro, strpljivo i odgovorno, bez mržnje i političkih parola.

Kosovo nije „izdao“ jedan čovjek. To je problem koji se stvarao decenijama, kroz istorijske okolnosti, pogrešne politike, međunarodne pritiske i demografske promjene. Zato je važno razumjeti istoriju, a ne tražiti jednostavne krivce za složene nacionalne tragedije.

Aleksandar Vučić ostaće upamćen kao političar koji je u teškim vremenima nosio ogroman teret države i naroda. Dok su mnogi prije njega ćutali, ustupali i gubili, on je nastojao da Srbiju ekonomski ojača, podigne njen ugled u svijetu i sačuva mir u nemirnim vremenima. Srbija se gradi na svim poljima i postala je snažnija i uređenija država.

Nije lako voditi državu koja se nalazi između velikih sila — između Istoka i Zapada. Vučić je vodio Srbiju kroz mudru državničku politiku, stabilnije finansije i veću brigu o penzionerima i običnom čovjeku. Dok su razni centri moći, medijske kampanje i politički protivnici svakodnevno napadali Vučića i političko rukovodstvo, on je nastojao da očuva stabilnost zemlje i nacionalne interese Srbije. Napadima na Vučića napadane su i institucije Srbije, pravoslavna crkva i tradicionalne vrijednosti srpskog naroda. Vučić je uspio da Srbiju sačuva u vremenima velikih svjetskih podjela i teških geopolitičkih pritisaka.

Biće zapisano da je Vučić vladao u najtežim vremenima i uspješno nosio teret Srbije na svojim plećima. Nesporno je da je Vučić obilježio jednu čitavu političku epohu Srbije. Istorija će jednoga dana objektivnije suditi o vremenu Aleksandra Vučića, ali će ostati zapisano da je u njegovo doba Srbija gradila, jačala i nastojala da ide putem napretka i stabilnosti.

Napadaju Aleksandra Vučića istim žarom i istim metodama kojima su nekada napadali Slobodana Miloševića, kao da se istorija ponavlja u drugom vremenu i sa još većim ulozima moći i novca. Vrijeme često najbolje sudi ljudima, pa će mnogi koji danas osuđuju, sjutra govoriti da su Milošević i Vučić bili posmatrani kroz nepravedne i politički obojene naočare.

Ne postoji idealna država, kao što ne postoji ni savršena demokratija. Svaka država, pa i najrazvijenija, nosi svoje probleme, svoje sukobe interesa, kriminal i zloupotrebe. Nije moguće da grad veličine Beograda, sa više od dva miliona ljudi, nema kriminal, bande, korupciju i razne oblike nasilja. Te pojave su prisutne u svim gradovima. Ako Crna Gora ima ozbiljne probleme sa kriminalom i mafijom, onda je jasno da ni Srbija ne može biti pošteđena toga.

Zato je loše, krajnje nefer i zlonamjerno sve loše pripisati samo Aleksandru Vučiću. Državu ne čini jedan čovjek, već čitav sistem, institucije, naslijeđeni problemi i uticaj velikih sila i interesa. Lako je svu krivicu staviti na jednog čovjeka, ali je mnogo teže objektivno sagledati stvarnost i priznati da su mnogi problemi stvarani decenijama.

Kritika vlasti je normalna i potrebna, ali ona mora biti zasnovana na činjenicama i poštenju, a ne na mržnji i političkoj ostrašćenosti.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi