Lokalni izbori u Glavnom gradu tek što su prošli a u javnosti provijava mogućnost da dio tridesetoavgustovske parlamentarne većine formira vlast u Glavnom gradu sa Demokratskom partijom socijaista.
U više navrata, ove političke strukture govorile su kako niko više ne treba da ih plaši DPS-om, aludirajući na činjenicu da su se „reformisali“, međutim slavlje Mila Đukanovića u jednom od podgoričkih lokala gdje lupa po inventaru dokazuje upravo suprotno. Toliko sve to govori o reformisanoj Demokratskoj partiji socijalista gdje navode da su napravili otklon od Mila Đukanovića, međutim kad pomenuti slavi i kad šalje političke poruke u ime DPS-a, onda bi zaista mogli da se zapitamo da li je to zaista toliko reformisani DPS, ili je sve u suštini bila samo šminka.
Stoga, ukoliko bi se dio pomenutih tridesetoavgustovskih struktura opredijelio da formira vlast sa DPS-om, moraju znati da to nije reformisani DPS niti Danijela Živkovića niti Nermina Abdića već Mila Đukanovića. S tim u vezi, valja s vremena na vrijeme podsjetiti na legat bivšeg predsjednika države i bivšeg predsjednika DPS-a koji je 30 godina vladao Crnom Gorom.
Već kao omladinac prišao je Savezu komunista i bio u rukovodstvu omladinske organizacije partije. Na poziv Ratka Kneževića, svoga kasnijeg kuma, dolazi iz Beograda u tadašnji Titograd gdje su “mladi, lijepi i pametni“ u tzv. AB revoluciji smijenili staro komunističko rukovodstvo.
Đukanović, po struci ekonomista, bez dana radnog iskustva, krajem 1990. godine, na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori izabran je za poslanika, a najmlađi premijer u Evropi postaje već naredne godine – na 29. rođendan. Ostalo je zapisano da je Crna Gora bila jedina zemlja u Evropi u kojoj su na prvim višestranačkim izborima pobijedili komunisti, a Đukanović se posebno istakao izjavom prije raspisivanja izbora da će Crna Gora razmisliti da li da uopšte uvodi višestranačje. Time je već na samom početku svoje političke karijere, Đukanović pokazao autokratske sklonosti i nespremnost na dijaloge i kompromise, a posebno je bio brutalan u obračunu sa svojim političkim protivnicima.
Na početku građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji, Đukanović se istakao svojim ratnohuškačkim izjavama, pozivom na konačan obračun sa “ustašama“, optuživanjem svih koji su odbili mobilizaciju “izdajnicima“, dakle, Đukanović je bio najrigidniji i najaktivniji u lovu na ‘’unutrašnje neprijatelje’’. Na udaru su bili i politički protivnici (uglavnom okupljeni oko Liberalnog saveza) a ni manjinski narodi nisu bili pošteđeni njegovih riječi, pa i ne-djela (uglavnom pripadnici bošnjačkog naroda).
Maltretiranja, hapšenja, prebijanja, pa čak i teški zločin deportacije izbjeglica, zloupotrebe javne i tajne policije u partijske i lične svrhe, pljačka građana putem deviznih štedionica, osiromašenje radnika i zatvaranje gotovo svih fabrika i pogona, sve su to bili ‘’rezultati’’ rada Vlade Mila Đukanovića u samo prvih par godina vlasti.
Sa druge strane, dok je ogromna većina građana grcala u nemaštini, a tzv. srednji sloj razoren i uništen, rađala se nova crnogorska klasa, Đukanovićevi tajkuni, gotovo po pravilu svi redom njegovi prijatelji, ‘’drugovi sa košarke’’, školski drugovi, kumovi, braća.
Šverc pod patronatom države epskih razmjera, u vremenu blokade i sankcija, ne bi bio toliko sporan, da se iza njega nije krilo namicanje bogatstva za samo uski krug ljudi vezanih uz Đukanovića lično. Doušnička mreža zloglasne crnogorske UDBE je godinama kasnije u svakoj kafani, na svakoj svadbi ili saučešću, širila laži kako se šverc morao raditi ‘’da bi Crna Gora opstala’’, ‘’da bi se isplaćivale plate i penzije’’, iako svako dobronamjeran odlično zna da su od onih 1000 dojč maraka sa kraja 1980-tih i početka 1990. godine, građani svedeni na par maraca plata i penzija.
Šverc cigareta, nafte i oružja je cvjetao, a pojedinci iz Đukanovićevog okruženja su ‘’preko noći’’ postajali multimilioneri.
Kada je Slobodan Milošević ‘’od faktora mira i stabilnosti’’ postao ‘’balkanski kasapin’’, Đukanović je pozvan u Vašington da promijeni politički dres, pa je po povratku iz SAD-a, u intervjuu za beogradsko ‘’Vreme’’ izjavio da je Milošević ‘’prevaziđen političar’’. Tako je nakon izdaje bivše SFR Jugoslavije, Đukanović izdao i svog političkog oca koji ga je s ulice i doveo na vlast u januaru 1989. godine.
Jedinstvena Demokratska partija socijalista (DPS) se podijelila na dva krila- njegovo i ono Momira Bulatovića, a u okršaju na predsjedničkim izborima u oktobru 1997. godine, Đukanović izlazi kao pobjednik, učvrsćuje svoju nekontrolisanu vlast i kreće u nove obračune sa političkim protivnicima.
U intervjuu iz jula ove godine, Vilijam Montgomeri, nekadašnji ambasador SAD u Srbiji i Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bugarskoj, izjavio je da su SAD u hrvatskom gradu Cavtatu imale brod sa ekipom Centralne obaveštajne agencije (CIA) čiji je jedini posao bio da spasi tadašnjeg i aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića ako tadašnji predsednik SRJ Slobodan Milošević krene na njega.
„Gledao je iz kog smjera vjetar duva i prilagođavao se tome. Ako pogledate njegov život vidjećete da je započeo kao lojalan komunista, potom bio lojalan Miloševiću, a u određenom trenutku shvatio je da Milošević neće pobijediti, pa je promijenio stranu, okrenuo pogled na Zapad tražeći podršku. U toj je ulozi bio tokom kampanje bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije (SRJ). Ali onda kad je Milošević otišao, počeli smo posvećivati puno više vremena i pomoći Srbiji, dok je prije to išlo više Crnoj Gori. Uglavnom, mi smo tokom Miloševićevih godina, kad se Đukanović okrenuo i odmakao od Miloševića i kad je bilo vrlo teško obezbijediti finansiranje za njegovu vladu, počeli da dozvoljavamo masovnim krijumčarima duvana da operišu iz Crne Gore. Mi kao Zapad. Okrenuli smo glavu i odlučili da ne vidimo to krijumčarenje. Među ostalima i Italija“, rekao je Montgomeri.
Krajem 1990-tih i početkom 2000-tih desila su i mnogobrojna ubistva, uglavnom ljudi uključenih u posao šverca, iz policijskih i krugova bliskih DB-u, pa čak i onih iz najbližeg Đukanovićevog okruženja. Gotovo sve likvidacije su ostale nerazriješene, a Đukanović je i formalno postao šef državne mafije, neprikosnoveni vođa političkog i kriminalnog krila.
Raspisivanjem referenduma 2006. godine i proglašenjem Crne Gore nezavisnom državom, Đukanović se bukvalno spasio italijanske optužnice, koju su građani Crne Gore i regiona mogli da čitaju sa stranica zagrebačkog ‘’Nacionala’’ i podgoričkog ‘’DAN-a’’ par godina ranije, te time obezbijedio sebi imunitet od krivičnog gonjenja.
Mafijaška bajka se nastavila, a Crna Gora ulazi u novu fazu kriminalnog razvoja, postavši jedna od najvećih peraonica prljavog novca u evropi, možda i šire. Ušlo se i u biznis narkotrafikinga, a blago Đukanovićevog klana, stečeno nelegalnim aktivnostima se samo uvećavalo i množilo.
PAD NARKO-KARTELA IZ CRNE GORE
Na političkom planu, Đukanović je sebi obezbjeđivao pobjede iz ciklusa u ciklus iako se njegova podrška krunila. Na nefer i nedemokratskim izborima, namicao je tačno onoliko koliko mu je trebalo da zadrži apsolutnu vlast, šatro je dijeleći sa svojim ‘’koalicionim’’, satelitskim strankama.
Od 2015. godine je ušao u terminalnu fazu političkog djelovanja i bitisanja, brutalno se obračunavajući sa političkim protivnicima, uglavnom okupljenim oko Demokratskog fronta (DF).
Uporedo sa tim političkim problemima, na kriminalnom planu su se mnogi sitniji igrači ‘’odmetnuli’’ i počeli da soliraju, s posebnim naglaskom na kotorske narko klanove.
Podjele u kriminalnoj sferi, kao po pravilu, pratile su i podjele i frakcijašenja u DPS-u, što je bilo i za očekivano, s obzirom da je Đukanovićev strankoid od samog početka bio samo političko krilo crnogorske državne mafije.
Američka DEA, agencija za borbu protiv krijumčarenja droge, sve više je otkrivala, hapsila i zaplenjivala, a Đukanovićev klan je u poslednjih par godina ozbiljno uzdrman i pritjeran uza zid. Nije bilo mjeseca da se neki tovar kokaina, članovi posade broda, pa i sam brod u Njemačkoj (pod crnogorskom zastavom) ne poveže sa Crnom Gorom.
Krajem 2019. godine i početkom 2020. godine Đukanović ulazi u otvoreni obračun i udar na Crkvu i vjerujući narod, očekivajući da će mu pljačka svetinja, crkvenog zemljišta i dobara, obezbijediti opstanak i vječnu vlast.
Narod je pružio nezapamćeni otpor, pobunio se, Crkva je organizovala veličanstvene litije, neviđene na evropskom tlu, pa je 30. avgusta prošle godine Đukanović, u nemogućim uslovima pandemije i autokratije, konačno poražen.
A da li se vratio, vidjećemo narednih dana prilikom formiranja vlasti u Podgorici.