Piše: Kasper I
Postoje gradovi koji imaju svoje simbole. Negdje je to tvrđava, negdje most, negdje stari sat. A Bijelo Polje je, izgleda, dobilo novu urban legendu – roštilj pored rijeke.
Ne obični roštilj, nego onaj nakon kojeg se, umjesto podrigivanja i narodnjaka iz gepeka, otvaraju policijske istrage, pišu saopštenja i danima prepričava “šta je kome rekao ili uradio dok je dim išao niz Lim ili uz Lim”.
Jer, kad god danas neko u Bijelom Polju kaže: “Bio sam na roštilju pored rijeke”, čovjek više ne zna da li da ga pita je li bilo ćevapa ili kobasica ili da zove advokata.
Nije ni čudo. Godinama se pored Lima dešavaju stvari koje zvuče kao scenariji za balkanski triler sa elementima psihološke fantastike. Rijeka koja bi trebalo da smiruje čovjeka – šumi, žubori, nosi misli – nekako u našem podneblju zna da probudi sasvim suprotan efekat.
Umjesto zen stanja, kod nekih izazove stanje “drž’ me da ga ne polomim” ili pobježe a drž’ ga, moj je! A možda je sve do vlage.
Ozbiljno. Nauka još nije dovoljno istražila uticaj vlažnog vazduha, dima sa roštilja i lošeg vina iz plastične flaše na centralni nervni sistem Balkanca. Dodaj tu obaveznu plejlistu sa pjesmama koje zvuče tako omamljivo, i eto recepta za kolektivno pomračenje svijesti.
Jer nije isto kad ti uz salatu i meso ide lagani džez i kad ti iz zvučnika udara ritam od kojeg i najmirniji čovjek počne da zamišlja sebe kao vojskovođu, recimo iz filma „Ben Hur“. Postoje teorije da određeni taktovi utiču na ljudsku psihu.
U svijetu se čak godinama priča o fenomenu poznatom kao “I-Doser”, takozvanoj muzičkoj drogi, odnosno zvučnim frekvencijama koje kod nekih izazivaju psihološke efekte. Naravno, kod nas ne treba nikakav I-Doser. Dovoljna su dva zvučnika, tri litre domaćeg vina i jedan rođak ( ne daj Bože) koji poslije ponoći kaže: “Pusti onu što „diže“ atmosferu.”
I onda atmosfera stvarno – ode gore. Toliko gore da se poslije prepričava po kafanama, portalima i društvenim mrežama.
A Bijelo Polje i Lim već imaju istoriju neobičnih scena i afera. Od ekoloških incidenata kada je rijeka bila prekrivena bijelom pjenom i kada su ribolovci govorili da se “truje i riba i narod”, do pomora ribe i raznih lokalnih kontroverzi koje su godinama punile stupce crne hronike i društvenih rubrika.
Čovjek onda stvarno počne da sumnja u sve. Možda nije problem u ljudima. Možda Lim noću ispušta neke čudne „pare“. Možda kombinacija dima, vode i turbofolka pravi hemijsku reakciju u mozgu. Možda se kod roštilja pored rijeke aktivira neki prastari balkanski gen za haos. Možda neki naši muškarci jesu „čvrsti“ kamen, ali imamo i onih koji su mač u kamenu.
Jer pogledaj samo ritual: prvo ide potpala. Onda dim. Onda meso. Onda muzika. Onda neko kaže: “Nemoj tu pjesmu.” Onda drugi kaže: “Ko si ti da biraš?” I eto ga – civilizacija pada brže nego temperatura piva ostavljenog u hladnoj vodi Bistrice.
A najgore je što svi unaprijed znaju kako će da se svrši, bar je do skoro tako bilo. U svakom društvu postoji onaj jedan koji cijelo veče ćuti i prži meso. Kad on odjednom odloži „hvataljku za kobasice“ i zatraži “da se raščisti jedna stvar”, svi već znaju da je đavo odnio ćumur.
I zato možda nije problem u roštilju. Problem je što Balkanac nikad ne ide na roštilj samo da jede, hoće nešto više. To je kod nas filozofski skup, politički forum, emotivna ispovijest i poligon za dokazivanje i mjerenje karaktera, ili možda muškosti?
Tu se rješavaju stare svađe, otvaraju ratne teme, komentarišu žene (ili muškarci), država, fudbal i kumovi. A ništa dobro u istoriji čovječanstva nije počelo rečenicom: “Sipaj još malo i pojačaj muziku.”
Na kraju, možda bi trebalo uvesti upozorenje uz svaki roštilj pored rijeke:
“Boravak uz dim, vino i ratnički ritam može izazvati nagle promjene raspoloženja, lažnu hrabrost i potrebu da se nekome kaže ‘sve u lice’, ili neki drugi dio tijela”.
Jer, kako narod kaže:
“Gdje se mnogo dimi, tu se neko prije ili kasnije i (na)pali.”
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
