Ni dvije diplome ništa ne znače na Pravnom fakultetu: Asistentkinja ostala bez posla

Milena Aćimić Remiković, sada već bivša asistentkinja na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore, ostala je bez posla. Razlozi takvog epiloga su vjerovatno političke prirode, ali u nastavku prenosimo njeno saopštenje u cjelosti, pa prosudite sami:

„Ostala sam bez posla.

Duboko pogođeno, razočarano, tužno – pitam se: Kako se ponašati kada izgubite posao koji ste željeli od malena, za koji ste entuzijastično i marljivo radili? Da li je najbolje ćutati? Do kad će mladi ljudi u Crnoj Gori ćutati i gutati knedle zbog tuđih postupaka protkanim ličnim ili političkim interesima?

Osjećam se ugroženo, uplašeno, omalovaženo…

Izgleda da još uvijek u Crnoj Gori, a sa još većom žalošću, i u našoj akademskoj zajednici, mladi i perspektivni ljudi oslobođeni političkih i nacionalističkih okova nisu dobrodošli.

Nisam dobrodošla. Nisam podobna. Nisam adekvatno odgovorila.

“Krvna slika Crne Gore me toliko zanima, da ću se na popisu izjasniti kao: Zemljanka”.

Pogrešan odgovor. Da bi bila podobna, morala sam odgovoriti po instrukcijama: Bojkot popisa je ljudsko pravo, neće nam vještački mijenjati krvnu sliku Crne Gore.

Ja, sama… oslobođena mržnje i nacionalističkih okova. Sjedim u sudnici Pravnog fakulteta… Intervju je u toku… shvatam da gubim posao.

Naspram mene… Mržnja. Politička obojenost. Ostrašćenost.

Nisam dobrodošla. Nisam podobna.

Dugo sam razmišljala kako da postupim u ovoj situaciji. Premda sam se iskreno nadala da do nje neće doći, vjerujući da je ipak nemoguće tako nešto, da smo prerasli takva ponašanja i da je naša zemlja konačno spremna da mladima pruži ono što zaslužuju… A ne da bježe. Glavom bez obzira.

Moje ružičaste naočare rada, truda, morala, empatije, ljudskosti, vjere u dobro, kroz koje sam gledala, tako naučena od malena, razbijene su u paramparčad.

Ostala sam bez posla.

Duboko pogođeno, razočarano, tužno – pitam se: Zar nije dovoljno završiti dva fakulteta sa prosjecima koje imam?

Zar nije ozbiljno to što sam postala majka na četvrtoj godini studija, dojila svoje dijete dvije godine, obavljavala majčinsku dužnost “puno radno vrijeme”, a sve druge obaveze završila u roku, kao da mi je učenje bilo jedina briga?

Nijedna druga obaveza nije ispaštala… I specijalističke i magistarske studije… Upisala doktorske. Završila sve ispite. Istraživala, pisala radove, doktorsku disertaciju pod mentorstvom sjajne američke profesorice. Usavršavala se na svjetskim univerzitetima… Radila… Volontirala… Pomagala… Predvodila. Pun CV nagrada, stipendija, aktivnosti, učešća na konferencijama, seminarima, obukama, školama…

Zar nije ljudski biti društveno – socijalno angažovan? Zar nisu bitne sve dobijene nagrade za izvanredne rezultate u studiranju i vannastavnim aktivnosti? Zar nisu značajne stipendije inostranih organizacija? Zar nisu pohvalni podvizi za usavršavanjem?

Zar je nebitno biti kolegijalan, imati dobre odnose na poslu, izvršavati poslovne obaveze, biti pristojan, kulturan, objektivan, politički neutralan, gledati izvan okova koje nas decenijama guše?

Ne znam više ni sama šta sve stoji u mom CV-ju. A zašto bih i morala znati? Kome je to uopšte važno?

Ostala sam bez posla.

Duboko pogođeno, razočarano, tužno – pitam se: Šta je važno?“