Nezasiti guzilovići

Piše: Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore

Stalno upozoravanje na „smrtnu opasnost“ koja se nadvija nad Crnom Gorom upravo obesmišljava svaku opasnost.
A sve je odsudno i u svemu je spremljena končina i umorstvo Crne Gore?

Vapaj da se brani ugrožena državnost postaje otužna, kukavička i licemjerna dreka bezidejne političke elite od juče koja se već danas razotkriva kao najobičnija gomila nezasitih guzilovića.

Tako je nekolicini naliskanih gizdavaca od onomad sve postalo dobar razlog da se uzbude i pokrenu „mase“, da se brani sveta država iza i ispred koje su oduvijek njihovi goli, animalni nagoni.

Temeljni ugovor sa SPC samo je jedan u nizu „alarma“ za još koju komitsku auto-kolonu, za još malo ishemije mržnje i vješto komandovanog straha s one, navodno, posljednje barikade koju golim prsima i čistim srcem brani Predsjednik lično.

Odjednom, on je zabrinut za autonomnost Mitropolije?

Arhiprevaranti su uznemireni sudbinom arhiepiskopstva cetinjskog? Sumnjaju da će Temeljnim ugovoromjem biti narušen istorijski kontekst?

A samo juče, s posljednjeg grudobrana nacionalnog ponosa, Đukanović je nudio dokaze da Mitropolija kao dio SPC čuva infrastrukturu velike Srbije, da je počivši mitropolit egzrarh trona velikosrpskoga, da je Episkopski savjet Garašaninova posthumna izmislica za komadanje Crne Gore u četvoro, koliko je i episkopija, da je problem upravo Risto koji radi za ruske imperijalne ciljeve, te da bi sve bilo drugačije da je na njegovom mjestu neko drugi.

Potonja prevarantska doskočica stala je u iznenadnu bojazan da će biti iznevjerena mitropolitova želja da u ime Crkve on potpiše Ugovor? Dakle, kada bi vladika Amfilohije sada mogao ustati, samo toliko, da šarne ovaj sporazum, Predsjednik bi ga kanonizovao i pribrao u red velikih partijskih i nacionalnih bogoboraca – pjevalo bi se Risto sotono?

Da je progonjeni i bezbroj puta kamenovani mitropolit živ, patrijarh srpski bio bi, valjda, manje patrijarh, a on iznenada uvaženi koordinator Episkopskog savjeta u okviru Srpske patrijaršije?

Dakle, Đukanoviću je ključno da ne bude izigrana želja našeg vladike Amfilohija oko Sporazuma – mada, niko se ne sjeća kada i gdje je on to izričito tražio? Njegov zavjet da vratimo kapelu na Lovćen ne pominje se ni usputice, kao ni potonja želja vladike Rada – želja koja je izrečena kroz kletvu.

Politički prevaranti poseban su soj varalica. Prevarnost je raznolična, osebujna i nadahnuta krajnostima lične perverznosti. Raznorodnija je od one koju koriste obijači juvelirnica ili najizvježbaniji džeparoši s impresivnim „profesionalnim i porodičnim pedigreom“! Drugdje, dakle, postoji nekakav esnafski okvir mogućih prevara. U našoj politici, međutim, prevara je zastrašujuće subjektizovana, a prevarant često neponovljiv.

Kad je prije par noći popularni sportski komentaror Šofranac maltretiran kraljevim trobojkama na aerodromu, prozivan ispod nivoa sportske i bokserske časti, pomislio sam kako je tek bilo djeci u internatu Cetinjske bogoslovije kada su ih u gluvoj i mračnoj podlovćenskoj noći prozivali „vitezovi“ Predsjednikovog kamelota, kočijaša svih karavana koji su jezdili po Crnoj Gori i regionu pune tri decenije? Kako je tek bilo mitropolitu Amfilohiju koji je godinama i decenijama u svom sjedištu pod Orlovim kršem ličio na Džulijana Asanža u ambasadi slobodarskog Ekvadora? Sjetio se toga, siguran sam, i naš nadahnuti sportski komentator kada je odbio da se pridruži gonjenju pojedinaca koji su na trenutak zaboravili šta slave i koga dočekuju. „Šofro ustašo“ izazvalo je eksplozivno brzu reakciju Đukanovića koji se nikada nije oglasio kada su „brda tvrda“ odjekivala od „Risto sotono“.

Nismo imali nikada ni čast da živi predsjednik, kočijaš svih prevara i karavana zla, stane u zaštitu mrtvih „četničkih majki“ po kojima naskakuju njegovi stipendisti s univerziteta Čavoglave.

Politički prevaranti u nas poseban su soj varalica – istorija varanja uči od njih.

Nezasiti guzilovići uvijek se udaraju u tuđa junačka prsa i ne lažu znojeći se, nego se znoje od silnog i nadahnutog laganja.

Đukanović je srećom sve manje kočijaš, a sve više raspadajuća diližansa, tumaralo koje skuplja kolektivne nesreće, nesporazume i strahove nadajući se novoj vožnji.

Ipak;
„Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa“…

To nikada nijesu ni bili Kari Šabanovi nego Crni Kosač s kapuljačom i fantomkom na glavi.

Sa Lovćena vila kliče
vidimo te
Predsjedniče