Nevjerne duše

piše: Bećir Vuković

Kuso pase medije, korona pase kuse. A, repato, maše repom i bezbrižno pase livadom…

Ne sa ovoga svijeta najfinije vage mjere i duše, mjere i svetlosni zračak koji pada na tas, mjere i pero bijelog anđela…

Na svijetu ni najfinija grinička vaga ne može izmjeriti šta je veća pošast – mediji, ili korona….

Predaleko bi zaronili ako bi, kao prve, pomenenuli – halucinantne medije. Prvi medij bijaše – govor očima…

Mnogo vijekova kasnije na obali zatičemo usamljeno kuso koje je postalo kolonijalni model. Ako se, nekada, potpisivalo otiskom kopita na pijesku, pa otiskom palca na papiru, sada na prstu ima utisnut bar – kod – iliti digitalni otisak…

Više vredi digitalni otisak sa mjesta zločina od samog priznanja krivice. Priznanje je neprovjerena priča, pričina priča, digitalni otisak je istina…

Korona je virtualna istina kojom se hrane mediji. Korona je zakrilila svijet i njegove vihorove, ratove i bogove. Ništa sličnije i bizarnije i nemoralnije ne postoji od korone i medija…

U filmu Abela Gansa (jednog od pionira modernog filma), u priči o Napoleonu, imamo scenu susreta običnog čovjeka sa Gorgonom. „Susresti se sa Gorgonom znači u sjaju njenih očiju, prestati sam postojati, izgubiti vlastiti pogled…“ Jedna od plastičnijih socioloških definicija odnosa savremenog čovjeka i medija…

Oči meduze oči su medija koje uveličavaju i krivotvore apsolutnu trenutnost, protok elektriciteta kroz facijalne mišiće kusog bića koje pogureno sjedi sada već na stolici sa mobilnim u ruci….

U tekstovima o apokalipsama nalazimo priču da ćemo živjeti u svijetu koji neće imati ništa zajedničko sa običnim (!) svijetom, a prepričamo li nešto o bilo kakvoj pojavi ili događaju, na kraju nam niko neće vjerovati, i još strašnije, neće nas ni shatiti. Po prilici sustigao nas je takav svijet, takav život i živimo. Svijet medija, i život sa koronom..!

Kao da nikad nismo ni čuli a još manje pročitali šta piše u Pismu: „Ne iskušavaj Gospoda Boga Tvojega.“

„Teško svijetu bez sablazni; jer sablazni dođu, ali teško onom kroz koga dolazi sablazan.“ (Mt. 18,7)

Vrijeme je da se pročita „sablazni dođu“ (zar nisu došle), i „teško onom kroz koga dolazi sablazan“ (zar ne prolazi kroz svakoga od nas…)

Pokažimo kuso koje kroz svoje niti ne procijedi svaku pojavu i događaj, i vjerski, i politički, i moralni, i esetski. Kakve sablazani…

Sablazan medija objavi smrt Patrijarha, ne provjeravajući Patrijaršiju…

Dosta, bar za trenutak funkcioniše izmišljeno kao istinito…

Docnije, kuso koje je pustilo takvu vijest, sjedi prekoputa Patrijršije, u Znaku ?, i smeje se ničemu…

Ništa više nije sveto, jer nije neprikosnoveno. Neprikosnoveni su mediji, i korona. Korona je jednaka smrti tijela – mediji su jednaki smrti duše…

Druga je priča koja našem kolektivu i kulturi ne idu na ruku, nego se lijepe na nevjernu dušu: nijedan papa, ili nadbuskup, ili efendija, ne obolješe od korone, sem naših: Patrijaraha i Mitropolita…

Papa se obraća sa visokog prozora nebu ispod oblakova, i vozika se u blindiranom autiću; mitropolit je išao kroz narod, koji ga je, na kraju – zarazio. Ni poslije takve sablazani nevjerna duša nije u stanju da ustukne…

Sjargalo kuso u velike gradske provincije, i bez ikakve zaštite, jurca između stakala dokazujući da je veći vjernik ako ne nosi masku…

Ne umije kršteno ni da se prekrsti; više sujevjerno nego vjerno…

Priče su priče, a Birački spisak je posebna virtualna priča. Opet, sasvim druga priča krije se u dosijeima…

U dosijeima se nalazi kraj svih najprimitivnijih manipulacija. U dosijeima našli bi pravi otisak svakoga, našli bi pravi otisak nečije biografije…

U dosijeima nema nevinih duša. Ako se imalo analizuje medijska mapa, nije teško pojmiti ni opštu duševnu mapu…