Niš – Iako je do prvog izvođenja ostalo dovoljno vremena (a o ovom djelu tek valja pisati), možda nije loše predstavi pristupiti baš na ovakav način – u najavi, dok još ima dovoljno prostora da publika razvije i čežnju i želju, ali i zebnju i strah prije nego što se susretne s nečim što se najavljuje kao jedinstveno, čak i na granici presedana.
Niško narodno pozorište i glumac ovog teatra Marko Radojević pripremili su monodramu posvećenu Branku Miljkoviću, čije je prvo izvođenje zakazano za 21. februar.
Sa nazivom „27 – i drvo je reklo nemoj” jasno je da monodrama aludira na broj godina Brankove tragične smrti (27) i na način na koji se ona desila (zvanično samoubistvo vješanjem).
Marko Radojević, koji monodramu potpisuje i kao autor, odnosno kao idejni tvorac djela, kaže da mu je cilj bio da se pozorišnim komadom približi Miljkoviću kao čovjeku, a ne kao legendi.
– Ideju za monodramu dobio sam iz ličnog uvjerenja da je Branko Miljković najveći i najznačajniji čovjek koji je ikad rođen u ovom gradu (Nišu). Miljković je genije koji je, nažalost, živio veoma kratko, a sa druge strane ostao je duboko i trajno prisutan u našim životima. Po mom osjećaju, Branka danas ima svuda – u jeziku, u mislima, u načinu na koji postavljamo pitanja sebi i svijetu – rekao je Radojević.
On primarno insistira, uslovno rečeno, na ljudskoj strani monodrame. Predstavom, po ličnom svjedočenju, ulazi u prostor Brankove intime, sumnje i pobune. Interesuje ga Miljković koji se nalazi u pozadini svojih besmrtnih pjesama i društvenog statusa. Broj 27 u naslovu nije samo godina života, već simbolička tačka u kojoj se sudaraju mladost, smrt i nemogućnost kompromisa sa svijetom. Možda i uz dilemu – s kojim svijetom? Nametnutim, lažnim ili pravim?
Valja reći da je predstava u osnovi, kao ideja, nastala za vrijeme glumčevih studentskih dana i da je u određenom aranžmanu već izvedena na studentskom „Urban festu” u Banjaluci prije više godina. Stoga 21. februara nije prava premijera, ali jeste prvo izvođenje predstave – sada već kao djela zrele i zaokružene forme na sceni jednog velikog teatra. U svakom slučaju, predstava je za sada nepoznata široj publici.
– Osnovu predstave čine originalni audio-zapisi i svjedočenja Brankovih roditelja, prijatelja i poznanika o njemu. Ti glasovi, njihove pauze, nesigurnosti i emocije bili su snažniji impuls od bilo kog teorijskog teksta i postali su osnova mog scenskog izraza. Kao dodatnu inspiraciju koristio sam zapise i razmišljanja Petra Džadžića i Vidosava Petrovića, koji su o Miljkoviću govorili bez patetike, ali sa dubokim razumijevanjem njegove unutrašnje borbe. Sve to zajedno oblikovalo je predstavu koja ne pokušava da da odgovore, već da postavi pitanje: šta se dešava sa čovjekom koji ne pristaje na kompromise – istakao je Radojević, inače jedan od najtalentovanijih predstavnika mlađe generacije glumaca, kojeg televizijska publika zna i po upečatljivoj roli u seriji „Igra sudbine”.
Ipak, potencijalna opasnost po domet i suštinu djela čini se da upravo leži u riječima „da predstava ne pokušava da da odgovore, već da postavi pitanja”. Šta je mladi glumac i autor tačno pod tim mislio, vidjeće se na sceni. Međutim, nevezano za njegove riječi, mnogi su mišljenja da djelo o Miljkoviću upravo treba da ponudi odgovore – pogotovo one u vezi sa njegovom misterioznom smrću i njegovim položajem u tadašnjem socijalističkom sistemu, makar ti odgovori bili i pretpostavka na ivici žileta u odnosu sa zvaničnim narativom i zvaničnom (dozvoljenom) istoriografijom.
Da li je Miljković sam sebi presudio ili mu je ipak presuđeno? Da li je on bio – samo još jedan neshvaćeni pjesnik ili disident u najavi, čija su krila odmah trebalo sasjeći?
Uopšteno, u tumačenju Miljkovića danas, uzimajući u obzir sve specifičnosti njegovog života, pogotovo njegov tragičan kraj, ne može se biti naročito originalan i inovativan. Može se biti ili dovoljno hrabar ili svesti sebe na nivo još jednog u nizu „kopača grobova” koji koristi život i smrt nekog daleko većeg od sebe, čisto da bi se upotpunio repertoar.
Ostaje nada da će djelo u produkciji Marka Radojevića i Narodnog pozorišta u Nišu, u Miljkovićevom rodnom gradu, čije je izvođenje zakazano na sceni teatra koji se nalazi svega par ulica od njegove rodne kuće, biti baš ono što publika s pravom očekuje: otvaranje Pandorine kutije sa jasnom porukom i istinom. Uostalom, ako nema poruke i istine – čemu onda služi umjetnost?
(POLITIKA)
