Nesreća na Maganiku budi jeziva sjećanja i pola vijeka kasnije
Prije tačno pola vijeka, avion Jugoslovenskog aviotransporta (JAT) krenuo je iz Skoplja do Podgorice, tadašnjeg Titograda, ali tamo – nikada nije stigao.
Jedanaestog septembra 1973. godine, avion je zbog pogrešne orijentacije udario u Babin zub, vrh planinskog vijenca Maganik, nadomak Kolašina. Niko nije preživio.
Od siline eksplozije poginulo je svih 35 putnika i šest članova posade i to se smatra jednom od najvećih avionskih nesreća u Jugoslaviji.
Uz iskusnog pilota Živojina Maglića, koji je vozio i jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita, avionom je upravljao kopilot Nikola Vojvodić.
Vojvodića je mlada supruga Persida tog sunčanog jutra ispratila na posao.
Rastali su se kod Studentskog grada u Beogradu, ona mu je mahnula, ne sluteći da će im to biti poslednji susret.
„On je bio moja prva i najveća ljubav, najljepši muškarac u mom životu, plav sa zelenim očima“, opisuje Persida Belokapić Šutaković za BBC na srpskom.
Iako je prošlo punih 50 godina, svakog detalja se sjeća „kao da je sad“.
Jezive scene u kamenim vrletima
Slike aviona koji je raznijet u paramparčad urezale su se u pamćenje i patologu Mihailu Kulišu, jednom od prvih ljekara koji su stigli na lice mjesta.
Po kamenim liticama ležali su ostaci aviona i djelovi ljudskih tijela „bez kostiju, kose i kože“.
„Leševi su bili razbacani na oko 200 do 300 metara, to je sve trebalo pokupiti, svaki detalj. Tokom kupljenja smo sa vojnicima označavali koji su i kakvi djelovi tela, da ne bi došlo da zabune i miješanja“, kaže 84-godišnji Kuliš za BBC na srpskom.
I danas su na ovoj planini vidljivi tragovi nesreće.
Sa obližnjeg Međeđeg vrha, koji je najviši na masivu Maganik, moguće je vidjeti ostatke aviona na Babinom zubu, kaže planinar Ivan Savić koji je istraživao nesreću, ali i fotografisao same litice.
„Tamo su dio krila, djelovi motora, ima sitnih žica, to se i dalje sve može vidjeti“, kaže Savić.
Vrhovi Maganika su viši od 2.000 metara, oštre kamene litice su u oblacima kada je loše vreme.
Kakav je tamo teren, najbolje opisuje novinski izvještaj do kog je Savić došao, objavljen neposredno poslije tragedije.
„Prema prvim izvještajima lica koja su helikopterom nadlijetala mjesto nesreće, osim nekoliko olupina i raskomadanih tijela putnika i sniježnih nanosa, ništa se drugo nije vidjelo u ovom najnepristupačnijem kraju sjevernog dijela Crne Gore.
„Isto tako, ekipe spasilaca i seljaci iz okolnih katuna nisu večeras uspeli da stignu do mjesta nesreće„, piše u vijesti iz Titograda od 11. septembra 1973.
Kako je došlo od nesreće?
Tog jutra, avion na letu JU 769 izgubio je vezu sa kontrolom leta u Golubovcima kod Podgorice u 9.30.
Kako se navodi u filmu Radio-televizije Crne Gore „Maganik 11.9.“, posada je vjerovala da je iznad Podgorice i krenula je u spuštanje kroz oblake, a od magle nisu vidjeli da su na 35 kilometara udaljenosti od glavnog grada Crne Gore.
Kod Mojkovca nije radio radiofar, navigacijski odašiljač radio talasa koji je avionima služio za orijentaciju, poput svojevrsnog svetionika.
Iz kontrole leta posadi je rečeno da se spuste na visinu od 6.000 stopa, ali nisu bili na pravoj trasi.
Baš na toj visini, na oko 2.000 metara, nalazi se vrh Babin zub u koji su, zbog magle, udarili brzinom većom od 400 kilometara na čas.
Novinarka iz Podgorice Nataša Baranin bila je djevojčica kada se tragedija desila.
Povodom 40. godišnjice od tragedije, s kolegom Sinišom Adamovićem odlučila je da napravi dokumentarni film o tom događaju.
Prije snimanja, godinu dana su najprije su „kopali“ po starim arhivama, jer informacije iz istrage nisu bile lako dostupne.
Višemjesečno istraživanje pokazalo je da je nesreća bila „splet okolnosti“.
„U 90 odsto slučajeva je ljudski faktor, ali uz to, oni jednostavno nisu imali sreće, toliko se stvari namjestilo tad“, kaže Baranin.
Došli su u posjed originalnog transkripta razgovora kontrole leta i pilota, ali ne i audio snimka.
To je samo jedan od izazova sa kojima su se suočili.
„Mnogo stvari je bilo sačuvano, ali sakriveno.
„Ljudi iz različitih razloga nisu želeli mnogo da pričaju o tom događaju, mnogi su bili emotivno pogođeni, neki su preminuli“, kaže Baranin.
Posebno ih je dotakao odnos ljudi koji su živjeli na obroncima masiva Maganik, u katunima ili selima u podnožju, što je i prikazano u filmu.
Oni su iste večeri došli na mesto nesreće, zapalili vatre da rastjeraju lešinare i zvjeri i čekali do sjutradan dok službe obave uviđaj i ne transportuju ostatke tijela.
„Čovjek nam na kraju kaže `za nas je to neko sveto mjesto` i to vam govori o shvatanju ne samo nesreće, već i kolektivne traume“, ističe ona.
Uviđaj
Na uviđaju je bio Mihailo Bato Kuliš, tada mladi ljekar od 34 godine. Dobio je zadatak da izvrši obdukciju tijela – posao koji se, kako kaže, dobija jednom u karijeri ili nikad.
„To je bila, u to vrijeme, najveća avionska nesreća – ne po broju poginulih, koliko po oštećenjima koja su bila na tijelima“, kaže Kuliš za BBC na srpskom.
Na osnovu pregleda i analiza, utvrdili su kako je došlo do tragedije nadomak Kolašina.
„Kad je udario dijelom trupa aviona i neposredno ispod kljuna, došlo je do strašne dekompresije, tako da su svi meki djelovi tijela pošli napolje, ostala je samo koža u većini slučajeva.
„Bilo je svega dva ili tri potpuno sačuvana leša“, opisuje veštak sudske medicine.
Njegov kolega, koji je radio identifikaciju tijela poslije nesreće aviona slovenačke Ineks Adrije na Korzici, kada je 1. decembra 1981. poginulo 180 ljudi, rekao mu je da „povrede i oštećenja nisu bile ni približno onima kakve su bile na Maganiku“.
Najprije je trebalo iz vrleti i šume transportovati posmrtne ostatke do najbližeg naselja, pa tek odatle u Podgoricu. U toj akciji su učestvovale i vojska i policija i trajala je čitav dan. Nadlijetao ih je helikopter, ali nije imao gdje da sleti. Spasioci koji su učestvovali u toj akciji, kako su ispričali u filmu, upamtili su ne samo slike trupova bez ruku, nogu i glava, već i miris ljudskog tijela i kerozina koji se širio liticama.
Identifikacija
Pred timom koji je predvodio Kuliš bio je veliki zadatak – da u takvim okolnostima identifikuju žrtve, u vreme kada nije bilo genetskih analiza.
„To smo radili na osnovu nekih podataka koje smo dobijali od porodice, imali smo sastanke sa njima, govorili su nam kako su bili obučeni, da li su imali neke operacije, pa na osnovu toga da utvrdimo, jer nije bilo DNK.“
U ispomoć je na dan došao slovenački stručnjak iz oblasti sudske medicine Janez Milčinski, redovni profesor Medicinskog fakulteta u Ljubljani i akademik, koji im je dao nekoliko uputstava.
Na kraju, posle deset dana, rezultat je bio „impresivan“, kaže ljekar u penziji.
„Tu je bilo više od 40 putnika, mi smo uspjeli da identifikujemo skoro 30, a bili smo vrlo vrlo oprezni.
„Ljudima kojim je neko nastradao u toj nesreći bilo je veoma stalo da se izvrši identifikacija, jer su željeli da ih sahrane“, opisuje stručnjak sudske medicine.
Istražitelji su mu postavili pitanje da li je pilot imao moždani udar ili infarkt, ali on na njih nije nije mogao da odgovori u takvim okolnostima, dodaje.
Neke su prepoznali na osnovu otisaka prstiju uz pomoć daktiloskopa iz Ministarstva unutrašnjih poslova.
„Bio je slučaj kad smo našli ruku jedne žene, došao je njen otac i rekao ‘nije to ruka moje ćerke, jer su njeni nokti bili jako negovani’.
„Na kraju je ispalo da to jeste ta devojka, koja možda nije uspjela taj dan da nalakira nokte kao inače“, prepričava Kuliš.
Neidentifikovani putnici su sahranjeni u zajedničkoj grobnici na Čepurcima, u Podgorici. Neki su se čak borili i za djelove tela koji nisu pripadali njihovim članovima porodice.
Na mjestu nesreće, na jednoj otkinutoj ruci pronađen je i prsten sa likom američkog predsjednika Džona Kenedija.
„Dve ili tri porodice su tvrdile da je baš ta ruka, ruka njihovog člana porodice, što je prosto bilo nenormalno“, kaže novinarka Baranin.
Vijest o pogibiji
Persida je muža identifikovala na osnovu zuba i noktiju, prepričava danas. Zgodnog Nikolu Vojvodića, Crnogorca iz Mojkovca, ova stomatološka sestra je i upoznala u avionu.
Tad je imala 21 godinu, a ostala je udovica sa 25. Iako joj je govorio da „u pilotskoj kući smrt lebdi iznad“, verovao je da on ne može da pogine, jer „avion ima dva motora“. Persida se seća trenutka kada joj je doktorka, u čijoj stomatološkoj ordinaciji je radila, saopštila da je Nikola poginuo.
Zubarka je sjedjela za pisaćim stolom, iza nje je bilo ogledalo u kom je ona vidjela da stiže doktor koji joj je odmah dao injekciju za smirenje.
To nije pomoglo.
„Poludjela, gore-dolje trčim, vičem, ne mogu da se snađem“, opisuje.
„Kad su uveče na televiziji javili da ih još nisu pronašli, meni je samo na pameti bila Vesna Vulović, ona je ispala iz aviona i preživjela.“
Putnici i posada JAT-ove karavele nisu bili te sreće.
Kobnog dana, mladi pilot Rade Ljubinović mogao je, kaže, lako da se nađe u kobnom avionu. Tog jutra je, kaže, on tu karavelu iz Zagreba doletio u Beograd.
Karavela Sud SE-210 bio je putnički avion francuske proizvodnje na mlazni pogon.
Na izlasku iz aviona, išao je prema pristanišnoj zgradi kad ga je sreo kolega sa kojim je zajedno i radio i bio na obuci, kopilot Nikola Vojvodić.
„On mi kaže: ‘E Rade, danas mi se nešto ne leti, nešto sam slabe volje, ajde ti odradi ovo Skoplje i Titograd umjesto mene’, ja kažem: ‘Ne mogu, dosta mi je i ovaj moj let’.
„Pozdravim se sa njime, on ode i više ga nisam vidio“, opisuje Ljubinović rastanak sa drugarom i komšijom.
Kaže da je avion „bio potpuno ispravan“, sve je normalno funkcionisalo.
(BBC)