Neprijatelji gotovine i keša su neprijatelji slobode

Savezni Kancelar Austrije Karl Nehammer kroz letnju pauzu se profilira kao spasitelj keša i gotovine. Neki smatraju da je to totalno desničarski. Molim, šta? Sa svakim ograničenjem gotovine građane lišavaju mogućnosti da izbjegnu državnu kontrolu. Put do statusa podanika je kratak.

Novac je kao seks ili droga: fizičko iskustvo je prilično esencijalno. “Do gspiast di”, kako bismo rekli to u Austriji. Pri čemu mi nije poznato da li je austrijski kancelar Karl Nehammer (ÖVP) već iskoristio ovu Rock’n’Roll-tezu za odbranu kovane slobode. Kako god da bilo: on već nekoliko nedelja tretira austrijsku javnost kao spasitelj keša i gotovine. I ne samo austrijsku javnost !
„Austrian leader backs far-right idea of enshrining cash in constitution”, naslovio je Reuters prije koji dan. Tj: “Austrijski šef vlade podržava ekstremno-desničarsku ideju da keš i gotovinu upiše u ustav.”

Ukotvljenje gotovine i keša u ustavni status bi, znači, trebalo da bude krajnje desničarska ideja. Interesantno. Reuters liferuje time još jedan sjajan primjer najodvratnijeg trenda u ovom trenutku: sve što vam se ne sviđa žigosati kao desničarsko ili čak ekstremno desno.
Da Reuters nije lijen u razmišljanju, mogao bi da liferuje i smisleniju opoziciju pomentom projektu vladajuće partije Austrije. A i lider austrijskih Slobodnjaka Herbert Kickl može da bude presrećan što ga konačno neko pomenuo da postoji: i to čak u međunarodnoj štampi.
Jer otkako se Nehammer, da bi ispunio ljetnju pauzu dešavanja, bacio u spasavanje gotovine, austrijski Slobodnjaci ( FPÖ) ga optužuju za „krađu ideja“. Što je i istina: do sad su u Austriji samo Slobodnjaci uvijek bili za to da se u gotovinu i keš ne dira. Nedavno su pozvali i na referendum o ustavnoj zaštiti keša i prava na plaćanje gotovinom.

Na prvi pogled, sve ovo i izgleda kao poprilično mirna ljetnja medijska rupa, koja nečim treba biti popunjena, ali takvom dijagnozom kritičari sebi suviše olakšavaju posao. Odbacivanje rasprave o gotovini kao ljetnje i stoga zanemarive političke prepirke zapravo pogrešno procjenjuje značaj problema. Gotovina je življena, konkretna sloboda – a diskusije o slobodi nikada ne mogu biti nebitno popunjavanje ljetnje medijske rupe.

Naravno, lako je za Nehammera da gradi politiku na očiglednom strahu javnosti od ukidanja gotovine. Zato lijeva opozicija njegov predlog u vezi s tim karakteriše kao populistički.
Ali da li su ovi strahovi surealni? Nimalo. Jeste da se nadamo da niko ne želi da zabrani gotovinu u doglednoj budućnosti, ali se legitimno može zapitati da li sve veća ograničenja na gotovinske transakcije (npr. ideja EU-Komisije da se u EU uvede gornja granica gotovinskog plaćanja od 10.000 evra) ipak u nekom momentu mogu biti realizovana.

Kao opravdanje uvijek služi floskula “borba protiv kriminala”. Što znači da, kada je u pitanju keš-novac, onda samo on smrdi. A da u svijetu digitalnih valuta nema kriminala. Ali čak i pored jasnih prednosti digitalnih platnih transakcija – svi vole fleksibilnost – otpor stanovništva kada je u pitanju ograničenje keša i gotovine je krajnje razumljiv.

Neprijatelji keša i gotovine su neprijatelji ljudske individue, njene anonimnost i njege privatnosti – a time i njene lične bezbjednosti. Sa svakom ograničenjem gotovine građane lišavaju mogućnosti da izbjegnu državnu kontrolu. A odatle do statusa podanika je kratak put.