NEPODNOŠLJIVI PRITISAK NA ISTORIJU

Piše: Radomir Uljarević

 

Nije isključeno da ser Sekule Drljević u narednom žrebanju bude dobitnik NJegoševe nagrade, i to za kakvo djelo – za dopunu himne, jer književne nagrade u Crnoj Gori demaskiraju one koji ih dodjeljuju, i otkrivaju mračnu pozadinu koju dizajnira Aktiv pisaca komunista tj. tzv. duboka crnogorska država, koja, ma koliko duboka – plitko misli!

 

Oni koji vjeruju u zagrobni život, vjeruju da „duše pokojnika kadkad izlaze iz podzemnog mraka i studeni, i dolaze na zemlju, i traže od živih: jelo, piće, ogrev, kupanje“. I nagrade, dabome!
Rušenje groba NJegoševa, tj. rušenje grba Crne Gore, da se Vlasi ne dosjete, pratilo je osnivanje NJegoševe nagrade za književnost, koja se dodjeljivala, češće za antisrpstvo, a rjeđe za književne vrijednosti, ali nikada ranije nije dodjeljivana mrtvim dušama. Gogoljeva proročanstva, danas se ostvaruju u Crnoj Gori, tako da sada i upokojeni pisci mogu da konkurišu za tzv. NJegoševu nagradu. Prva u nizu nagrada sa NJegoševim imenom posthumno je dodijeljena Dubravki Ugrešić, spisteljici za koju isti članovi Žirija nisu htjeli da čuju, sve dok se nije upokojila.
Nema veće ironije od odluke Žirija, koja je donesena u skladu sa preporukama Aktiva pisaca komunista, da usprkos jasno definisanim propozicijama osnivača, Skupštine Crne Gore, mrtvim dušama dodjeljuju nagradu, i to nagradu sa imenom srpskog svetitelja. To je jedan od važnijih simbola satanističke borbe, kao kod Dostojevskog, koji je prepoznao nametanje simbola kao oruđe kojim će komunizam zavoditi strahovladu – mi te proročke riječi danas svjedočimo. Na potezu je Skupština Crne Gore koja je obavezna da stavi tačku na ovu lakrdiju, zvanu NJegoševa nagrada.

Protivno NJegoševom karakteru, protivno njegovoj ličnosti, protivno njegovoj svetosti, protivno njegovoj duhovnoj, mističnoj vertikali, njegovom božanskom nadahnuću, sada tu nagradu, oni koji su obuzeti tanatomanijom, dodjeljuju posthumno, pošto su njome već naordenjani svi živi netalenti! NJegoševa nagrada se uglavnom pamti po onim piscima kojima nije dodijeljena: Andrić, Crnjanski, Bulatović, Zogović, Šćepanović…
Ako je prvi korak za rušenje Crkve na Lovćenu bilo osnivanje ovakve NJegoševe nagrade, onda je prvi korak u vraćanju Crkve na Lovćen bilo osnivanje Izviiskre – nove, autentične NJegoševe nagrade.

I taj pomenuti slučaj sa NJegoševom nagradom nije usamljen – nagrada Risto Ratković je u jednom trenutku bila izašla ispod budnog oka Aktiva pisaca komunista, i tu nagradu su bili dobili, i Ranko Jovović, i Bećir Vuković, i moja malenkost… Kasnije je Vlada opovrgla odluku da nagrada Risto Ratković bude državna, isključivo zato da ne bi navedeni dobitnici nagrade dobili i status zaslužnih građana, status koji je u to vrijeme obezbjeđivala nagrada Risto Ratković.
Posebna priča je nagrada Marko Miljanov koju dodjeljuje Udruženje književnika Crne Gore. U svekolikoj istoriji besčašća teško da postoji primjer ravan onome koji navodi Marko Miljanov u svojim Primjerima nečojstva i kukavičluka. Navodeći te primjere autor ovih redaka je jednom prilikom rekao da i tu knjigu treba objaviti pored Primjera čojstva i junaštva, i ta izjava naišla je na oštru osudu Aktiva pisaca komunista.

Aktiv pisaca komunista su činili svi članovi Udruženja književnika Crne Gore, osim Slobodana Tomovića, Ranka Jovovića, Bećira Vukovića, dabome, i moje mlenkosti. Aktiv je nakon najave pomenutog izdanja, bio donio obavezujuću, diskriminatorsku preporuku, da nagrada sa imenom Marka Miljanova, ni po koju cijenu ne smije da bude dodijeljena onome koji je navodio Primjere nečojstva i kukavičluka, pod izgovorom da je svojevremeno (davno prije osnivanja nagrade Marko Miljanov) dobio nagradu UKCG.

Nad autorom ovog teksta, decenijama su, iz Udruženja književnika Crne Gore, kadkada dobronamjerno, a najčešće zlonamjerno, pokušavali, i dalje pokušavaju, kad je riječ o nagradi Marko Miljanov, da izvrše lažno nagrađivanje, retroaktivno, uvažavajući na taj način pomenutu odluku Aktiva pisaca komunista CG, koja je prethodila dukljanizaciji kulture, a kojom je izričito naređeno da upravo njemu ne može biti dodijeljena ta nagrada. Treba li da se kaže, da ta naredba Aktiva pisaca komunista, koja je i danas na snazi, onome na koga se odnosi, čini posebnu čast! Ali, ne lezi vraže – ovih dana je među imenima dobitnika nagrade Marko Miljanov, uprava Udruženja književnika Crne Gore objavila i ime autora ovih redaka. Dara je prevršila mjeru – to pranje ruku neće proći! Aktiv pisaca komunista je, očigledno, i danas jednako aktivan, ali pod drugim imenom!

Ono na čemu je Mitropolit Amfilohije insistirao, i što je zvao imenom brozomora, disciplina koju sa posebnom brigom njeguju u Aktivu pisaca komunista kao vrhovnu vrijednost, pokazuje se da je to bila temeljna osnova duha samoporicanja, kako je nazvao Milo Lompar našu savremenu duhovnu atmosferu, ili pak istrage predaka, kako je tu atmosferu atošovinizma, u dvije riječi opisao Dragan Stanić.

NJegoševu kapelu nisu srušili vanzemaljci, tome nepočinstvu kumovali su ponajprije Srbi iz redova komunista, uz podršku i aplauze Aktiva pisaca komunista – to je bilo u doba kad su crkve rušili i Rusi, a ne samo u Crnogorci, oni koji bi za sebe da prigrabe to zvanije pred bogom – Crnogorac, koji imaju dva jezika: jedan se izučava na Cetinju, drugi u Nikšiću, a oba ta jezika su zapravo jedan te isti, srpski jezik.

Evo šta kaže Igor Kolomojski, ukrajinski oligarh, milijarder, glavni finasijer predsjedničke kampanje Zelenskog:
Napravili smo eksperiment nad Ukrajincima: uzeli smo samo jezičku razliku i izvršili pritisak na istoriju, gde smo Ruse učinili glavnim neprijateljima „Nezavisne“. Posle 20 godina dobili smo savršene borce protiv Rusa. Sada će se svaki Ukrajinac koji ubije Rusa smatrati herojem.
To zvuči tako poznato – u isto vrijeme kad je izvođen eksperiment nad Rusima u Ukrajini, započeo je i eksperiment nad Srbima u Crnoj Gori – insistira se isto tako na jezičkoj razlici, vrši se nepodnošljiv pritisak na istoriju, Srbe je vlast učinila glavnim neprijateljima ”Nezavisne” CG, a projekat realizuju izabrani intelektualci koji nisu gadljivi na sveopštu laž. Samo neka neko ne misli da nismo dio istog ukro-montenegrinskog projekta!

Jaroslav Gunka, koji je služio u SS diviziji Galicija, u Parlamentu Kanade doživio je najveći aplauz kad je najavljen riječima: Ser Gunka je heroj Ukrajine i heroj Kanade, koji se borio za nezavisnost svoje zemlje protiv Rusa. Taj aplauz je zgrozio savremeni svijet, a u nas, za to vrijeme, u Parlamentu aplaudiraju na himnu ratnog zločinca Sekule Drljevića, za koga je Ser Gunka obični SS nacista. U toj hijerarhiji ser Sekule bi imao počasno mjesto! I nije isključeno da ser Sekule Drljević u narednom žrebanju bude dobitnik NJegoševe nagrade, i to za kakvo djelo – za dopunu himne, jer književne nagrade u Crnoj Gori demaskiraju one koji ih dodjeljuju, i otkrivaju mračnu pozadinu koju dizajnira Aktiv pisaca komunista tj. tzv. duboka crnogorska država, koja, ma koliko duboka – plitko misli!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)