NEDOSTIŽNA JEDNOSTAVNOST

PIŠE: SIBIN

Prvo čitanje knjige priča pogođenog naslova – „Fras u šupi“ (s jedne strane – otpuštanje toliko toga, s druge, obavezivanje na ono neuočljivo), stavi me u poziciju poređenja: dakle: Albahari i Brkica, dva pisma novog načina pripovjedanja od kojih su oba podjednako zahtjevna.

Uzimam, gotovo, nasumice, po jednu rečenicu: „Mileusnić je pokušao nešto da kaže, nije mogao, jeo je.“ („Pozna ljubav Ane Frank“)

„Došao sam do samog ruba, okrenuo se i rekao joj nešto kao: evo, tu sam, ne mogu dalje, sada je na tebe red.“ („Fras u šupi“)

Zaveden i zbunjen, kao kad bih čitao Vitgenštajna, predosjećao sam kako ulazim u pismo koje je neponovljivo, svaka riječ je tako istaknuta da osvaja nesaglediv prostor u meni, čitaocu, još nenaviknutom na taj nivo.

Ono što se opire oponašanju svakako je – jednostavnost. Tom tehnikom se iskazuju neoborive istine, rasvjetljava put, dostiže „Mu“ koje ništa ne znači, ali time ne gubi sebe, što je Albahariju bilo poznato, još od vremena kad nas je nenametljivo pozivao u zagonetke i odgonetke – Mumon kana i zen koana, Predgovorom kojeg možda nije naodmet naučiti napamet.

Jer, mudrost je u onome ko je pažljiv prema svakoj misli, riječi, pokretu; imam utisak da je svaka ishitrenost kao rezultat nepromišljenosti bila ono najnepojmljivije Albaharijevom biću.

Neko je već rekao: pravi čitaoci su uvijek prevodioci. Svakako, poput David Albaharija.

Uglavnom, nije mala privilegija Albaharija čitati u originalu, te naizgled svakidašnje riječi kojima, opet, uspijeva da se prodenu kroz iglene uši, ušivajući se u Tekst kojem je autor ponajmanje smetao da se događa samostalno.