NEDJELJA

Piše: Emilo Labudović

Kapaju minuti i slivaju se niz prozorsko okno iza koga se pruža vlažan pogled niz pokislu ulicu kojom promiču rijetki automobili. S vremena na vrijeme grad liči na napušteno rudarsko naselje nakon zatvaranja rudnika, a onda parajući jauk sirene hitne pomoći posvjedoči da život ipak ide dalje i da se tamo neko bori da svoj produži. Ipak, atmosferom dominira osjećaj opuštenosti, izdvojenosti i izvjesne lijenjosti, osjećaj omamljenih čula na ivici tuposti. A kalendar sve objašnjava – nedelja je.

Pamtim kada je nedjelja bila sveti dan, neka vrsta porodičnog i opšteg praznika. Dan kada je otac, nakon sedmodnevnog izbivanja po radilištima, bio kući, kad je sve mirisalo na njegov znoj, duvan i na majčinu tek ispečenu pogaču. Nedeljom su se čula zvona, čula se svatovska pjesma, čulo se veselo komšijsko ćaskanje i žamor kafana, prepunih razgaljenih pivopija i ljubitelja „kapljice“. Nedeljom bi živnule obale rijeka, zamirisao raspaljeni roštilj, djeca, nešto svečanije obučena, derala su koljena, parala nogavice i loptom razbijala pozore. Nedjelja je bila živa i nedjeljom se živjelo.

Danas se nedelja teško razaznaje, kao da se uvukla u sebe samu i liči na vrapca, pokislog i šćućurenog pod strehom.
Kažem , pamtim kad je nedelja bila sveti i poseban dan. Kad baba nije dala da se radi bilo šta u polju ili značajnije u kući jer, govorila je: „i svemoćni Gospod, kojem je sve bilo dato i koji je sve mogao, šest dana je stvarao, a onda sedmi odmorio“!

Danas se čak i o takvu „nedelju“ otimaju sindikati i poslodavci, obećavajući napaćenim radnicima neki drugi dan za nadoknadu. Kao da se nedelja, njen porodični duh, njena razigranost i opuštenost, njena predodređenost za odmor, druženje, prirodu, njena ležernost, mogu zamijeniti nekim tamo utorkom ili srijedom. Nedelja , dan beskrajnih kreativnih mogućnosti ili prilike za bezazleno izležavanje, dan kada su se svodili računi i pravili planovi. Dan koji je „punio baterije“, pojačavo optimizam i plimu nade u bolje, ljepše, uspješnije širio u talasima.

Ali, te nedelje više nema, osim na kalendaru i rokovnicima. Izgubila se, utanjila, izblijeđela i umorila neprekidnom bljuzgavicom poraza, gubitaka, razočarenja, izgubljenih iluzija. Kao davljenik kome u spasenje ni slamka nije ponuđena, tone u bezdan sveopšteg straha koji, kao bauk, caruje prostorom i našim životima. Straha od sjutra, straha od ponedeljka koji, slućen iz perspektive nedelje, ne obećava mnogo razloga za smijeh , radost, uspjeh. Straha od vijesti koje će, makar za nijansu, biti sivlje od ovih današnjih. Vijesti o novim ratnim požarima, o epidemijama bolesti imunih na današnje ljekove, od poplava, smrtonosnih požara i još razornijih zemljotresa, iza kojih ostaju smrt, bijeda i glad.

Živimo vrijeme u kojem nas, mada nam se čini da smo već sve vidjeli i preživjeli, uvijek iznenadi i uplaši nešto novo, ili staro u novom izdanju. Živimo vrijeme u kojem je sve manje vjere, a sve više nevjerice i razočarenja. Vrijeme u kojem nas, kao asasin iz zasjede, vrebaju slike bezočno strijeljanih nasred ulice, usred bijala dana, zločin nad nevinima, nad nemoćnima, nad slabijima, porodično nasilje, silovanja, otmice… Bijes i nasilje kao najprisutnija mjera i oblik socijalne i mentalne komunikacije.

Više se niko međusobno ne pita za zdravlje i sreću, već samo o tome ko je novi ubijen, uhapšen, ko je prevjerio, ko je izdao, ko je novi akter SKAJ aplikacije i ko nas je izdao, i kao građane i kao ljude, od onih kojima smo vjerovali i koje smo bespogovorno slijedili. Živimo vrijeme u kojem je lakše oprati ruke nego obraz, vrijeme u kojem neprijatno juče izglda bolje od neizvjesnog sjutra.

Nedjelja je, makar kalendar tako kaže. Napolju slika mrtvila i nedorečenosti, sipi kiša, prohladna, a unutra sipe vijesti, mračne, ledenije od santi na Antarktiku. Nedelja je, dan sumoran prizor kao sa platna Mome Kapora (koji se upokojio na ovaj dan), dan iz čije vizure ponedeljak ne obećava bogznašta bolje i svjetlije, dan koji je nekad bio nedelja sa svim onim što je ona, „sveta nedelja“, nekad značila. Ali… nekad.
Dok ovo pišem, kroz otvoren prozor komšijskog stana dopire opojan miris vanilica. Ko zna, možda još uvijek ima nade za nedelju. Jer , nije do nje, do nas je.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)