NEDELJA, A KAO DA NIJE

Piše: Emilo Labudović

Prižarilo julsko, pritislo omorinom pa ne da disati, ni daška vjetra da razgali, pa sve utonulo u mrtvilo i nirvanu kakva i priliči nedelji. Jer, nedelja je odvajkada bila dan za predah, za opuštanje, okupljanje i nezaobilazni nedeljni ručak koji je porodice, rasturene tamo i ovamo, držao na kakvom takvom okupu.

Nedelja je, dakle, ona Ivanjdanjska, kojom ljeto, nakon što se zabilježilo na kalendaru, udara svoj pravi žig na sve živo, pali čuvene julske vatre, budi ivanjske svice i udara prve planinske otkose. Ali, takva nedelja je odavno samo dio uspomena, jer ništa od onoga što ju je činilo posebnom i danom nad danima više nije i nikad neće biti isto.

Nedelja je, prije i iznad svega, bila simbol nerada, kao nagrade za šestodnevno izgaranje na poslu. Za nju takvu, nekada su radnici i njihovi sindikati jurišali na policijske pendreke i bajonete, a danas vlasti prijete i obećavaju da joj pridruže i subotu. Ali, ova nedelja, julska, Ivanjdanjska, dušu dala za izležavanje i lenčarenje uz hladno pivo, nije takva za sve. Eto, recimo, dokazani domoljubi i branioci „neovisne i pro… Crne Gore“ već su na barikadama i u rovovima (zauzimanje Belvedera se očekuje svakog časa) i oka ne sklapaju. Jer, Crnoj Gori prijeti invazija gora i od najezde Huna i Avara i valja je braniti svim sredstvima. Usred julske žege, crnogorskom „Titaniku“, dok plovi zapadnim vodama, mogla bi se od istoka desiti ledena santa zvana Aleksandar Vučić. Mogućnost njegovog dolaska na petrovdanski svesrpski sabor u Crnoj Gori već je označena stepenom najveće opasnosti tako da na sve strane zvone na uzbunu i u toku su velike pripreme da se to spriječi. Svi drugi mogu, čak su i poželjni i dobrodošli (onaj hrvatski ministar sa dva prezimena naročito), samo Vučić ne može.

Nedelja je, a za one u Budvi i Andrijevici kao da nije. Na stranu sezona turista i sezona košenja, tamo se ubiše od posebnog posla. Valja zbrati narodnu volju, ali tako da bude po volji „ovih“ koji ni za živu glavu neće sa „onima“. I u Podgorici su se „pokrenuli“ pa nikako da razluče jesu li za Evropu ili za Podgoricu, mada se i s vrha Gorice vidi da su najviše – za sebe. I, tako, dok napaćeni narod vata predah nakon rada i biranja, izabrani nikako da predahnu i da se slože onako kako ih je taj isti narod posložio. A, ruku na srce, na ruku im ide i jedan od najnakaradnijih postulata ovdašnjeg izbornog sustema po kojem su „izabrani“ vlasnici mandata. Kao da im je od baba ostalo, pa sviđaju svoju, a ne narodnu.

Nedeljom nikako da predahne ni ovaj nam napaćeni predsjednik Jakov, koji bi uporno da bude Iznogud, to jest kalif umjesto kalifa. Tolkuje, kombinuje, i malo, malo pa oponaša prethodnika koji je bio oberšturbanfirer crnogorske političke scene. Zauzet sobom i svojom slikom u ogledalu, na kojoj je „pljunuti gospodar“, crni Jakov zaboravlja na čijoj je grbači dopremljen u rezidenciju, pa nikako da sjaše sa te grbače. A oni koji su „grbačili“ sada se gorko kaju i psuju svoju ludu pamet koja ih svako malo zajebe.

Nedelja je, a Bog me ubio ako znam gdje je i da li i gdje odmara onaj Milojko? U našem narodu uvijek i poslovično bio je poneki Ludi Milojko, ali ovaj je po tom pitanju – kralj. Stalno je tu negdje, i jeste i nije, a uvijek je na drugom mjestu. Očekuješ ga u Skupštini, javljaju da je u Briselu, a on otopraštio čičmage na plaži, pa uživa li, uživa. Navodno je na najodgovornijem mjestu u državi, ali prije bi mu čovjek isčupao zub kutnjak nego odgovor na poslaničko pitanje.

Da budem iskren, nedelja je za mene uvijek bila „sveti dan i crveno slovo“, ova Ivanjdanjska posebno (Sveti Jovan je krsna slava moje kuće, roda i plemena), ali njenu neizrecivu ljepotu danas mi kvari ovaj turban briga koji nikako da padne s čela. I, neka mi ne bude zamjereno, iz dna duše zavidim onoj Kučki (pošto nemam pojma o crnogorskom jeziku, ne znam da li se „ona sa šeširićima“ ovako mijenja po padežima) koja je u ovakvim situacijama imala kome da se obrati. I to najvišim adresama, među kojima joj je ona „teta Vesnina“ uvijek bila „na izvol’te“!

Brinem, nećete mi vjerovati, i za onu nesrećnu Draginju koja je, a sve uzalud, dala sve od sebe za domovinu da bi joj ona Kučka (bože, mijenja li joj se makar prezime po padežima, kad joj se pamet ne mijenja ni po čemu) i „teta Vesna“ na svu njenu žrtvu uzvratile najdubljom mogućom mržnjom!? Niko je nikad s ove druge strane nije mrzio toliko, pa mi je danas prosto žao što sam ponekad znao da je „potkačim“ kojom oštrom riječi. Draginja danas ćuti, nema je čak ni u ovom frontu odbrane od Vučića, a bila je vazda u prvim redovima. Danas ćuti i osluškuje kada će za Ivicu doći „marica“ (jednom će i na njega doći red), a ko zna, možda je u njoj konačno prevladala krv ujčevine.

I tako, nedjelja je, julska, Ivanjdanjska, a kao da nije. Toliko je brige, toliko je breme problema (ne zna se da li više od rada ili nerada) da se ne da duboko udahnuti. Ne pomaže ni „nikšićko“, „ladno ki zmiče“, koliko god da je jedno i naše, znoj lije iz svake pore. Jer, stvarnost liči na pogrešno zakopčano dugme: jeste zakopčano, ali je nekako nahero! Pa sad, „zaspi ga, majkoviću, ako ti basta“, što bi rekao grdni Radosav.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)