Nebojša Čović ekskluzivno za Borbu: Režim u Crnoj Gori ucjenjuju manjine, stvaraju novi identitet, ugrožavaju srpski narod i ne poštuju pretke i njihovu žrtvu!

Dugogodišnji srpski političar i sportski funkcioner Nebojša Čović ocijenio je da Crna Gora našeg doba grčevito pokušava da stvori svoj novi identitet, svoju novu državnost, „gazeći naše zajedničke korijene, našu zajedničku istoriju i ugrožavajući položaj i prava sprskog naroda koji živi u njoj“. U ekskluzivnom intervjuu za naš portal, Čović ističe i da čudi što vladajuće elite nisu prepoznale da je istorijski temelj crnogorske države toliko snažan, da je nepotrebno i groteskno pokušavati da se istorija promijeni deklaracijama i rezolucijama, da je nepotrebno kopirati primjere nekih drugih nacija u regionu koje su državnost u prošlosti ostvarivale samo kao kvinsliške tvorevine. Zvanična Podgorica, tvrdi Čović, pokušava da dokaže svoju lojalnost stranim mentorima, naročito kada su u pitanju projekti koje su ti mentori kreirali.

Čović je u razgovoru za Borbu govorio i o trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji, kako i na Kosovu i Metohiji i izazovima koji slijede naredne godine. Osvrnuo se i na košarkaški klub Crvena Zvezda, govorio je o mogućnosti da ABA liga dobije dva predstavnika u Evroligi, kao i o perspektivi košarke na ovim prostorima.

Kako vidite položaj srpskog naroda danas u Crnoj Gori i smatrate li da se režim diskriminatorski ponaša prema toj populaciji?

Narod u Crnoj Gori je pravdoljubiv i slobodarski, ali crnogorsko društvo je duboko podijeljeno, to su poslednjih godina pokazala sva izjašnjavanja gradjana, bilo da se radilo o izborima ili referendumima o ključnim odlukama o budućnosti zemlje. Iz te perspektive treba i posmatrati pokušaje istorijskog revizionizma i nastojanja da se baci mrlja na vjekovni neraskidivi bratski odnos dva naroda. Nije prvi put u istoriji da se brutalnim odnosom i pokušajem demonizacije jedne velike grupe u društvu, podjelama na “izdajnike i patriote” skrene pažnja sa kontraverznih odluka vladajućih elita za koje ne postoji istinska većinska podrška glasača, da ne pominjem ekonomske probleme, probleme sa kriminalom, itd. Ako ponovite laž dovoljno mnogo puta – i u tome imate podršku većine medija koje kontrolišete – vremenom će i jedan broj ljudi koji vas nisu u startu podržavali početi da vjeruje da je ta laž zapravo istina.

I pored vjekovne istorije crnogorske države, neraskidivo povezane sa Srbijom i Srbima, Crna Gora našeg doba grčevito pokušava da stvori svoj novi identitet, svoju novu državnost, gazeći naše zajedničke korijene, našu zajedničku istoriju i ugrožavajući položaj i prava sprskog naroda koji živi u njoj. U najmanju ruku čudi što vladajuće elite nisu prepoznale da je istorijski temelj crnogorske države toliko snažan, da je nepotrebno i groteskno pokušavati da se istorija promijeni deklaracijama i rezolucijama, da je nepotrebno kopirati primjere nekih drugih nacija u regionu koje su državnost u prošlosti ostvarivale samo kao kvinsliške tvorevine. Razumljivo je da ovakvi koraci unose zabrinutost i nezadovoljstvo kod svih gradjana koji se ne slažu sa odlukama vlasti, a da se brojna srpska zajednica osjeća posebno ugroženom.

Režim u Podgorici se otvoreno stavio na stranu svih onih koji su danas u frontu protiv Srbije. Kako komentarišete odluku vlasti u Podgorici da pošalje svog oficira na proslavu Oluje, da pošalje vojnika u sastavu NATO-a na KiM?

Iza takve odluke stoji i spoljašnji i unutrašnji razlozi. Prije svega, upravo zbog već pomenutih neraskidivih istorijskih veza, zvanična Podgorica pokušava da dokaže svoju lojalnost stranim mentorima, naročito kada su u pitanju projekti koje su ti mentori kreirali. Poražavajuće je da, kada je u pitanju region u cjelini, i pored toga što mi, kao gradjani, formalno biramo naše predstavnike u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, njihov opstanak na vlasti u velikoj mjeri zavisi od podrške koju imaju od ključnih medjunarodnih činilaca. Niko od političara nije nezamjenljiv i samo je pitanje trenutka da se, kada se procijeni da nije dovoljno kooperativan i “na liniji dogovorenog”, iz fioke izvuku sve one informacije o zloupotrebama položaja, koruptivnim aktivnostima, povezanosti sa kriminalnim krugovima, koje strane obavještajne službe prilježno godinama prikupljaju, i da se pokrenu pitanja autokratije, odnosa prema manjinama, ugrožavanja osnovnih prava i sloboda, represije, itd., koja su se do tog trenutka ignorisala zbog “viših” geopolitičkih ili ekonomskih interesa. Drugi razlog je unutrašnji i treba ga tražiti u zahtjevima, odnosno ucjenjivačkom potencijalu, koje prema najvećoj stranci u vladajućem bloku imaju njeni manji koalicioni partneri, naročito oni iz albanske, bošnjačke i hrvatske nacionalne zajednice, koji odluke i poteze vlasti usmjeravaju ka podršci interesima njihovih matičnih zemalja, čak i kada se ove odluke i potezi ne slažu nužno sa crnogorskim nacionalnim interesima.

Crna Gora je, što nije zabilježeno u svijetu, zabranila ulazak u zemlju četvorici srpskih akademika i intelektualaca. Kako je Vaš stav po tom pitanju?

To nas vraća u neka davna vremena, ali uklapa se u već pomenutu grotesku besmislenih pokušaja mijenjanja istorije donošenjem rezolucija koje nemaju nikakvu pravnu težinu. Uklapa se i u pokušaje podjele crnogorskog društva na izdajnike i patriote, traženja državnog neprijatelja kako bi se pažnja javnosti skrenula sa drugih, životno važnih stvari. Možda bi sledeća rezolucija mogla da utvrdi da je zemlja ravna, da je crno zapravo bijelo, a da su dva i dva pet? A da sledeći korak posle ove zabrane ulaska bude zabrana “nepodobnih” knjiga, korišćenja interneta, itd.? Strani sagovornici nas često kritikuju da smo previše okrenuti prošlosti, te da prošlost treba da zaboravimo i da se okrenemo budućnosti. Lično, ne slažem se sa ovim stavom u potpunosti. Naša istorija, životi i stradanja generacija naših predaka utkane su u ono što danas čini naše nacije i nas kao pojedince. Ali tačno je da, potpuno svjesni svoje prošlosti i ponosni na nju, treba da se okrenemo budućnosti, sigurni u sebe i svoje odluke i spremni da preuzmemo punu odgovornost za njih, odgovorni i prema generacijama iza nas i generacijama koje tek dolaze. Ovo što se u poslednje vrijeme dešava u Crnoj Gori ne samo da pokazuje nedostatak vizije za budućnost, već i zapanjujući nedostatak poštovanja prema precima i njihovoj žrtvi da bismo mi bili ono što smo danas.

Da li Srbija treba da pomogne srpskom narodu u Crnoj Gori i da traži rješavanje njihovog statusa, jer trećina stanovnika Crne Gore se nacionalno izjašnjava kao Srbi?

To pitanje svakako treba da bude pokrenuto izmedju zvaničnih Beograda i Podgorice. Koliko znam, dvije najveće vladajuće stranke u Srbiji i Crnoj Gori imaju izuzetno korektne odnose. Stoga, i pored oštrih riječi koje su u poslednje vrijeme razmijenjene izmedju zvaničnika i jedne i druge države, ne vidim razlog da se o ovom problemu otvoreno i konstruktivno ne razgovara na najvišem nivou. Iz perspektive nekoga ko je i lično godinama bio u izvršnoj vlasti i suočavao se sa sličnim izazovima, smatram da ni za jednu vlast nije dobro da ignoriše nezadovoljstvo i legitimne zahtjeve trećine svojih gradjana. Koliko je važna konstruktivna komunikacija izmedju zvaničnika Podgorice i Beograda po ovom pitanju, još je važnije da se ovakva komunikacija uspostavi izmedju vlasti i srpskog naroda u Crnoj Gori. Svako dalje zaoštravanje, nastavljanje anti-srpske histerije, neće donijeti dobro nikome, ni gradjanima Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi, ni crnogorskom rukovodstvu koje bi trebalo da štiti interese i prava svih gradjana Crne Gore.

U jednom momentu se činilo da će doći do dogovora Beograda i Prištine, vezano za status Kosova i Metohije, ali smo danas, čini nam se ipak sve dalji od dogovora. Kako komentarište formiranje vojske tkz. Kosovo i šta je po Vama najbolje rješenje za status Kosova?

Mislim da je važno da razumijemo zbog čega smo u prethodnih godinu dana bili svjedoci velikog pritiska koji je izvršen u vezi sa postizanjem sveobuhvatnog sporazuma izmedju Beograda i Prištine. Razlozi su mnogobrojni, a mnogi od njih nisu nužno vezani za region, već za dešavanja na medjunarodnoj političkoj sceni. Prije svega, došlo je do promene fokusa najsnažnijeg sponzora kosovske nezavisnosti, jer je nova administracija u SAD svoju pažnju usmjerila ka novim projektima. Pored toga, postoji neskriveni animozitet izmedju nove administracije i paralelnih struktura moći Demokratske stranke u institucijama SAD, koje su devedesetih direktno učestvovale u otimanju ovog dijela naše teritorije. U slučaju prethodnih smjena vlasti i republikanskih predsjednika, ove paralelne strukture su uglavnom ostale netaknute; ali, zbog pomenutog otvorenog animoziteta bez presedana i pokušaja da ga ponize i smjene, Trampova administracija je sprovela radikalne rezove i uspela da u jednom dijelu i razmontira ove strukture, uključujući i one u Stejt departmentu.

Ovi unutrašnji sukobi i duboke podjele u SAD su značajno oslabili i njenu ulogu na medjunarodnoj sceni, što je ubrzalo jačanje uticaja drugih velikih zemalja, poput Rusije i Kine i stvaranje multipolarnog svijeta. Zbog pomenutih razloga, bavljenje pitanjem Kosova i Metohije je u potpunosti prebačeno Evropskoj Uniji, koja je i inače spora i birokratska, a sada je dodatno oslabljena i još neefikasnija nego inače zbog migrantske krize i jačanja desničarskih političkih opcija, čiji će uticaj na politku EU izvesno dodatno osnažiti nakon izbora za Evropski parlament u maju 2019. godine. Zbog svih pomenutih promena na medjunarodnom planu, 2018. je vidjena kao poslednja šansa da se proširenje EU, odnosno mogućnost priključenja Srbije EU 2025. godine, što je procenjeno da može da bude najsnažniji motiv Beogradu, iskoristi kao “šargarepa” za pristanak Srbije na ustupke koji se, u osnovi, kose sa našim nacionalnim interesima. Ideja je bila da se ubrzanjem procesa do rješenja dodje što prije, dok ne postane kristalno jasno da je članstvo u EU na sve daljem štapu, a da se 2025. u Briselu više uopšte ne pominje kao godina kada bi mogao da se očekuje novi talas proširenja za zemlje Zapadnog Balkana.

U Evropi je prije par nedelja počela sezona praznika, tradicionalno malo toga može da se uradi u decembru i januaru, a onda će svi biti usredsredjeni na izbornu kampanju i pitanje Kosova i Metohije, kada je EU u pitanju, dugo neće ponovo doći na dnevni red kao jedan od prioriteta. Medjutim, iako mnogi procjenjuju da je dijalog formalno mrtav, za očekivati je da se napravi poslednji dodatni napor da se u ovaj proces unese nova energija. Otežavajuća okolnost su već pomenuta promjena fokusa Brisela početkom 2019. godine na izbore za EP i formiranje novih institucija na jesen, kada počinje poslednja godina mandata predsjednika SAD Donalda Trampa, u kojoj će on biti prije svega usredsredjen na kampanju za reizbor. U tom kontekstu treba posmatrati i pisma koje je predsjednik Tramp nedavno poslao Aleksandru Vučiću i Hašimu Tačiju.

Dok perspektiva članstva u EU za države u regionu sve više blijedi i okvirni datum 2025. o eventualnom prvom proširenju za države Zapadnog Balkana više ne pominju ni najveći entuzijasti, postalo je potpuno jasno da Brisel nema apsolutno nikakve instrumente da natjera Prištinu na ispunjavanje dogovorenih obaveza i civilizovano ponašanje, jer je sve što mogu da im ponude u dalekoj i nezvesnoj budućnosti i podrazumeva smenu trenutnih kvazi političkih elita koje su na vlasti. Jedina opipljiva povlastica kojoj su se nadali bila je vizna liberalizacija i u vezi sa tim su nerealno podigli očekivanje svoje javnosti, iako je bilo potpuno izvesno da se to neće uskoro desiti, zbog velikog talasa migranata sa KiM i bezbednosnog rizika koji za evropske države nose povratnici koji su se borili u ID.

Procentualno, najveći broj boraca (a sada povratnika) terorističke Islamske države iz Evrope upravo je iz redova albanske populacije sa Kosova i Metohije. Ucenjivački pristup koji je Priština do sada koristila u sličnim situacijama da dobije ono što želi u ovom slučaju nije mogao da da željeni rezultat. Kada su birali izmedju Srba i kosmetskih Albanaca, naši zapadni prijatelji su do sada arbitrarno najšesće birali Albance; sada kada treba da biraju izmedju sebe i Albanaca, naravno da će izabrati sebe.

Čović i Vučić na meču Zvezde

Beograd je, sa druge strane, prepoznao novu podjelu snaga u svijetu i uložio veliki napor da pitanje Kosova i Metohije vrati sa kolosjeka prihvatanja svršenog čina za pregovarački sto na kome su sve opcije moguće. To je veliki rezultat, kao i povlačenje priznanja onih zemalja koje su KiM prvobitno priznale pod velikim pritiskom Zapada, i glasanje protiv članstva ove samoproglašene države u velikom broju medjunarodnih organizacija, uključujući Unesko i nedavno Interpol. Neuspjesi u potvrdjivanju kosovske državnosti se ove godine nižu jedan za drugim, stepen frustracije u Prištini raste, poslednji udarac je bilo već pomenuto odbijanje vizne liberalizacije za zemlje Šengenskog sporazuma.

U lavini poraza, prištinski političari su grčevito tražili nešto što bi njihovoj javnosti potvrdilo da oni jesu država i odgovor su našli u kreiranju nove krize uvodjenjem uvoznih taksi na robu iz Srbije i BiH i kršenjem sopstvenog Ustava od strane privremenih institucija u Prištini kako bi se po svaku cijenu formirala vojska. Podrškom stvaranju vojske i izjavama da je to “suvereno pravo države Kosovo”, te da je “u potpunom skladu sa SBUN” što je notorna laž, zapadne zemlje, na čelu sa SAD i prije svega VB, sa grupom satelitskih članica EU, pokušale su da zaustave slobodan pad projekta kosovske državnosti i da zaustave dalje jačanje srpske pregovaračke pozicije.

Ovakav pristup nije nikakva novina. Od 2002. godine, Priština, uz prećutnu podršku i instruiranje od strane zapadnih mentora, primenjuje istu metodologiju, kreiranjem novih kriza dezavuiše ispunjavanje preuzetih obaveza i potpisanih sporazuma i stvara nove “svršene činove”. Ovu metodologiju su počeli da primjenjuju od sporazuma sa specijalnim predstavnikom generalnog sekretara Hekerupom iz 2001., preko politke benčmarkova, standardi pre statusa, itd., sve do Briselskog sporazuma.

Posle uvodjenja taksi i formiranja vojske, više niko ne govori o Zajednici srpskih opština, povratku raseljenih Srba, prenosu društvenog vlasništva na lokalne samouprave sa većinskim srpskim stanovništvom, itd.. Imajući sve ovo u vidu, ovakvi potezi prištinskih političara i pokušaji dodatne destabilizacije bili su očekivani. Takodje, ukoliko je medjunarodna zajednica ozbiljna u vezi sa početkom rada Specijalnog suda za zločine OVK-a koji je počeo da dostavlja prve pozive, za očekivati je da će objavljivanje optužnica za neka imena zvučnija od ovih o kojima se trenutno govori, uključujući i one iz porodice Haradinaj, dodatno zakomplikovati situaciju.

Da li je ustvari Kosovo i Metohija danas poligon za obračun velikih sila i da li Srbija može da izvuče više u odnosu na ništa, koliko danas ima na KiM?

Potezi koje vuku prištinski političari svakako treba posmatrati i kroz prizmu medjusobne netrpeljivosti, borbe za političku prevlast izmedju Tačija i ostalih “prvoboraca” terorističke OVK-a i očuvanje dominacije odredjenih kriminalnih klanova. Medjutim, i pored zanimljive dinamike na unutrašnjoj političkoj sceni u Prištini, i podjeli uloga na dobrog i lošeg policajca, mi ne smijemo da budemo u zabludi. Bez obzira na to ko će od njih da prevlada, ono što se dešavalo prethodnih nedelja je stvaranje nove realnosti kao nove pregovaračke pozicije Prištine za razgovore u nekom novom formatu.

U vezi sa tim, smatram da je svakako u interesu Srbije da se razgovori o problemu KiM vrate pod okrilje SBUN. Medjutim, moramo da budemo veoma obazrivi kada je u pitanju format eventualnog nastavka razgovora. Postoji više predloga – od trojke – EU, SAD, Rusija, nove Kontakt grupe, direktnog uključivanja ostalih zemalja EU – kroz format EU 8 koji smo vidjeli prije sjednice Savjeta bezbjednosti – koji je izašao sa jakim pro-kosovskim saopštenjem koje je pročitao holandski ambasador, a koji čine Velika Britanija, Nemačka, Francuska, Holandija, Poljska, Švedska, Belgija i Italija, sa eventualnim učešćem Španije koja se zbog unutrašnjih problema oštro protivi bilo kakvoj nezavisnosti Kosova. Ova grupa zemalja teži da se uspostavi kao “prvi krug zemalja EU” ili svojevrsno “veće staraca” koje arbitrira po pojedinim pitanjima i onda svoja rješenja nameće ostalim, “manje važnim” članicama.

U osnovi, ovo je prošireni evropski deo Kvinte, sa dodatkom Holandije, Švedske i Belgije. Iako jedna od “mladjih” ćlanica, Poljska je u toj grupi zbog velićine i otvorenog snažnog animoziteta prema Rusiji, uprkos diskutabilnim demokratskim praksama kojima primenjuje u poslednje vrijeme. Ova neformalna grupa se u poslednje vrijeme oglašavala zajedničkim stavom i po ostalim pitanjima, poput izraelsko-palestinskog miirovnog plana, itd. Više je nego očigledno da ovoj grupi stavove nameće Velika Britanija i pitanje je kako će to funkcionisati nakon Bregzita, koji ima sve izglede da bude mnogo turbulentniji od očekivanog, imajući u vidu i unutrašnja dešavanja u samoj Velikoj Britaniji, nedavne proteste u Francuskoj, odlazak Angele Merkel sa političke scene u Njemačkoj, itd.

U medjuvremenu, neophodno je da Beograd ima snažan proaktivni nastup i insistira na doslednom sprovodjenju Briselskog sporazuma, naročito dijela koji se tiče Zajednice srpskih opština, kao obaveze koju je Priština preuzela prema EU potpisivanjem sporazuma, Naša politika ne sme da bude samo reaktivna – da, treba da insistiramo na ukidanju taksi, ali, prije svega, i na punom sprovodjenju svega što je dogovoreno.

Optužbe Prištine za agresivno lobiranje Srbije protiv članstva Kosova u medjunarodnim organizacijama ne mogu da se dovedu u vezu sa Briselskim sporazumom, jer on nigdje ne predvidja ograničenje ili uzdržavanje Srbije od ovakvog djelovanja. Takodje, Sporazum nigdje ne predvidja da dijalogom o sveobuhvatnom rješenju prestaju obaveze sprovodjenja ostalih elemenata ovog dokumenta. Bilo bi potpuno pogrešno da prihvatimo igru privremenih institucija iz Prištine i prihvatimo da uslov za nastavak dijaloga, u bilo kom formatu, bude samo ukidanje taksi. Ako sada odustanemo od principijelnog stave da sve što je dogovoreno mora da bude ispunjeno, samo ćemo otvoriti prostor za nove krize i novu destabilizaciju od strane privremenih institucija na KiM.

Kome danas ne odgovara rješavanje statusa KiM u svijetu, kao i u okruženju?

Za jedan broj država, neuspjeh kosovskog projekta je potpuno neprihvatljiv, prije svega za SAD i satelitsku Veliku Britaniju, koje su prije 20 godina nametnule NATO intervenciju na suverenu evropsku državu bez odluke SBUN. Koliko-toliko uspješan kosovski projekat je ovim državama apsolutno neophodan da bi opravdale nezakonito bombardovanje Srbije, otuda i režirani narativ koga se slijepo drže, o million izbjeglica, desetinama hiljada silovanja, itd. Taj narativ u ovom trenutku ugrožava i početak rada Specijalnog suda za zločine OVK. Bilo kakvim formalnim priznanjem da je politika koju su vodili bila pogrešna, ugrozio bi se i dosadašnji princip nekažnjivosti SAD, Britanije i ostalih članica NATO za zločine koje su počinile tokom ovog bombardovanja.

Vremena se mijenjaju, pa će valjda i to doći na red, ali za očekivati je da će ove države nastaviti sa snažnim otporom sa ciljem da se ovakav scenario spriječi po svaku cijenu. A što se duže održava status kvo, uticaj ovih zemalja sve više slabi, te je pomenuti scenario sve realniji. Ukoliko se sada nekim trajnim rješenjem stavi tačka na ovo otvoreno pitanje, i nelegalnost bombardovanja i privodjenje pravdi odgovornih za zločine NATO biće zauvijek stavljeni ad akta. Otuda i angažman obavještajnih struktura ovih zemalja da se stalno radi na eskalaciji problema od strane Prištine, kako bi se spriječio status-kvo i stvorio osećaj hitnosti donošenja konačnog rješenja.

Sa druge strane, postoji veliki broj zemalja koje se principijelno protive legalizaciji samoproglašene države Kosovo, prije svega zbog domino efekta koji to može da ima na mnogobrojne teritorije i u Evropi i svijetu koje imaju slične ambicije. Pokušaji da se kosovsko pitanje tretira kao sui generis i da drugi ne mogu da ga koriste kao presedan su neozbiljni. Prije dvadeset godina, pristup da je “Kosovo jedinstven slučaj” je na silu nametnut od SAD, ali medjunarodne okolnosti se mijenjaju i sve više sazreva svijest u medjunarodnoj zajednici o opasnosti koju nelegitimno nasilno cijepanje teritorija suverenih država nosi po medjunarodni poredak u cjelini. Veliki broj priznanja samoproglašene države Kosovo, koja su svojevremeno data pod pritiskom SAD i Britanije, povučena su u poslednjih godinu dana, što jasno pokazuje ovaj trend.

Crvena Zvezda ove godine sigurno gazi na svim frontovima. Da li ste zadovoljni trenutnim rezultatima i ko je po Vašem mišljenju najveći konkurent za osvajanje ABA lige?

Zadovoljan sam na prvom mjestu reakcijom i ponašanjem kluba na sve što se dešavalo tokom proleća godine koja je na izmaku. Pokazali smo da reč “sistem” nije fraza, već vrlo važna za funkcionisanje jednog kluba. Upravo zato uspjeli smo da osvojimo titulu u Srbiji, četvrtu uzastopnu, da napravimo dobar plan tokom leta, realizujemo ga I uđemo u novu sezonu, u kojoj, kako ste rekli idemo na svim frontovima. Osvojili smo superkup ABA lige, igramo bez oscilacija u regionalnom takmičenju, ušli smo u drugu fazu Evrokupa.

Nemam razloga da budem nezadovoljan, posebno što smo na realnim ekonomskim osnovama sastavili ovaj tim, koji je jeftiniji od nekoliko timova koji su nam konkurenti u borbi za trofej ABA lige, iako slušam razne bajke o platama naših igrača, posebno stranaca. Idemo utakmicu po utakmicu, nemamo pritisak, jer smo pokazali da znamo da radimo, da nam navijači veruju, uostalom i rezultati to pokazuju.

Da li postoji relana šansa da ABA liga u nekoj narednoj godini ima dva predstavnika u Evroligi?

Evroliga je takmičenje koje nije lako u što možete da se uvjerite i ove sezone. Sledeća će biti još izazovnija u svakom smislu jer će biti 34 kola, dva nova kluba. Jasna je orijentacija Evrolige oko proširenja, komercijalizacije, tu su i TV prava i sve ostalo što ide uz to. Čuli smo i Đordija Bertomeua koji po svaku cijenu želi klub iz Londona u toj ligi, tako da nema šta dalje da se elaborira. Jedinu mogućnost vidim kroz moguće osvajanje Evrokupa, drugačije ne. Nije lako naći novac i oformiti budžet kasnije i tim baziran na tom budžetu, na ovim prostorima, koji bi bio konkurentan ekipama koje žele na Fajnal For.

Pa jedan Armani ove godine ima budžet preko 20 miliona evra! Uz to idu, logistika, dobra organizacija kluba, finansijski fer plej, i mnogo toga. Vjerujem da ovaj region u košarkaškom smislu zaslužuje dva predstavnika, imali smo ih svojevremno i tri, ali kako smo sa tri spali na jedan klub, nije pitanje za mene.

Uvijek stoji ona konstatacija da će na ovim prostorima biti talentovanih momaka. Međutim, negdje imam utisak da mnogi nisu svjesni da je 21.vijek i da su se mnoge okolnosti promijenile oko košarke. Imamo veliku globalizaciju, imamo menadžere, neriješene odnose između nacionalnih saveza i ABA lige, pa konačno sada i nerazumijevanje FIBA i Evrolige. Djeca odlaze rano u inostranstvo, mnogo je škola košarke, samim tim i razvodnjavanje kvaliteta u radu sa djecom. Infrastruktura se ne razvija, mnogi drugi ulažu ozbiljan novac u košarku. Često volimo da kažemo i koristimo termin “zemlja košarke” na ovim prostorima, ali ne činimo mnogo da zadržimo taj epitet. Takođe, činjenica da je samo jedan put da se dođe do Evrolige, i to dovodi i do tenzija. KK Crvena zvezda će uvijek i isključivo na terenu “tražiti” svoj put ka zacrtanim ciljevima.

Vaša poruka građanima u Crnoj Gori za Novu godinu?

Svim našim gradjanima, ne samo u Crnoj Gori već na ovim prostorima u cjelini, prije svega želim zdravlje, sreću i porodični mir i slogu. Nadam se da ćemo svi zajedno imati dovoljno mudrosti da premostimo duboke podjele i isključivost, prvo u svakom od naših društava ponaosob, a zatim i medju našim državama. Mi dijelimo ne samo ovaj prostor na kome živimo i imamo ne samo zajedničku istoriju, kako god ko želio da je predstavi, već, što je još važnije, zajedničku budućnost koju ćemo ostaviti svoj našoj djeci. Nadam se da će 2019. biti pozitivna prekretnica i da ćemo svi mi, a naročito naše vladajuće elite, smoći snagu da prepoznamo zajednički interes bolje nego što nam to serviraju centri političke, finansijske ili kriminalne moći iz regiona i iz svijeta. Dosta su se neki drugi, zbog svojih interesa, poigravali životima i budućnošću naše djece. Zvuči utopijski, ali od nekud mora da se krene. Nadam se da će 2019. biti taj dugo željeni početak.