Neadaptivna ponašanja moraju biti pod prismotrom: Mogu li se karakteristike budućih kriminalaca vidjeti i tokom djetinjstva?

Resocijalizacija građana koji su odslužili zatvorsku kaznu sa posebnim akcentom na lica osuđena za teška krivična djela bila je Tema Jutra Prve televizije. Kako teku ti procesi u našoj državi objasnili su psiholog Biljana Andrijašević, sociolog i direktor srednje mješovite škole „Danilo Kiš“ u Budvi, Krsto Vuković i poslanik Nikola Rovčanin.

Na početku, Biljana Andrijašević govorila je o destruktivnim ponašanjima koja se mogu naslutiti u djetinjstvu ali kao i sve mora da bude propraćeno nečim drugim.

„Ako znamo da taj prvi attachment nastaje u prvih pola godine i vezanost za najbliže a da u tom prvom momentu nemamo dobru povezanost, kasnije, ako znamo da se neke karakteristike razvijaju u drugoj godini života poput ljutnje i straha, pa u periodu od 3-6 godina koji je period kada se usmjeravaju emocije i ponašanja, to bi značilo da svaku promjenu, počev od roditelja i vrtićkog perioda može da se primijeti. To su neka neadaptivna ponašanja. Roditelj može da bude objektivan ukoliko posmatra svoje dijete. Roditelji s obzirom na vrijeme kada nisu dostupni svojoj djeci čak i ne primijete a i stručnjaci ukažu na neke stvari koje nisu adekvatne, jednostavno roditelj odbija da to prihvati. Ne možemo reći da je na roditelju potpuno odgovornost ali jeste većim dijelom“, kazala je ona.

Krsto Vuković govorio je o ulozi roditelja i nastavnika i kazao da mnogo toga započinje u porodici ali se tamo i završava, a osjećaj navika, usmjeravanja djeteta prema dobru, se nastavlja u školi i nekim drugim ambijentima a sve u cilju formiranja zdrave i pozitivne ličnosti.

„Roditelji naravno imaju dominantnu i presudnu ulogu, ali u školi postoji mogućnost da se primijete određena odstupanja od očekivanog odstupanja djeteta kroz rad ali i kroz pedagoški pristup i psihološke službe u školi od raznih starješina, svih nastavnika i zaposlenih i da se primijeti da to odstupanje može dovesti do usvajanja negativnih obrazaca ponašanja. Škola ima mehanizme koje mora upotrijebiti da bi se napravile određene konekcije“, kazao je on.

Vuković dodaje da ako smo isključili nekog učenika, sa tim nije sve završeno i dodaje da se roditelji tada pitaju šta će biti sada i gura li se dijete na ulicu.

„To ne znači da se roditelj amnestira dalje obaveze da se brine o svom djetetu. Oni trebaju da se zapitaju zašto je došlo do toga i koji je nivo njihove odgovornosti. Škola je u obavezi da sankcioniše neprihvatljive obrasce ponašanja već da obezbijedi sigurnost i bezbjednost drugoj djeci i da vodi računa o poštovanju i uvažavanju prava druge djece, sazrijevanje a ukupno je proces resocijalizacije jako bitan“, kazao je Vuković.

Dodaje da roditelj snosi punu odgovornost a škola je tu da koriguje stanja i da bude asistent u određenom procesu koliko se može vaspitno djelovati a nikako da se ustručava od primjene propisa a nekada je neophodno da se dijete isključi iz srednje škole.

„U osnovnoj školi ne postoji taj mehanizam, postoji mogućnost prepisivanja u druge škole a i to je sporno pitanje i rješenje zbog više stvari“, kazao je Vuković.

Nikola Rovčanin se vratio na resocijalizaciju građana koji su odslužili zatvorsku kaznu a komentarišući kontekst Alije Balijagića i da taj čovjek nije uopšte smio da se nađe na slobodi i kazao da je resocijalizacija globalni problem a kada su u pitanju zatvor i pritvor, prije XX vijeka je bio klasični zatvor koji je bio poznat po surovosti i nehumanosti.

„Pozitivisti uvode humaniju liniju gdje se gleda individualizacija samog zatvorenika i cilj resocijalizacije. To nam je donio XX vijek pa nadalje i razvoj po pitanju zatvora. Imamo jedno istraživanje na globalnom nivou koje govori o visokoj stopi povratništva nakon izvršenja zatvorskih kazni. Nakon tri godine imamo povratništvo u procentu od 67% a nakon pet godina povratništvo u procentu od 70%. Gotovo 2/3 zatvorenika na globalnom nivou nakon procesa resocijalizacije se okreću povratništvu. To sve vjerovatno zavisi od ličnosti do ličnosti i dolazi do teških izvršioca krivičnog djela. I u početnoj fazi imaju određene psihičke anomalije. Radi se o ljudima koji imaju jak motiv za zločinom a kada je u pitanju Balijagić, očigledno je da resocijalizacija nije uspjela jer je čovjek 30 godina bio u zatvoru. Oni se na to upućuju pod nadzorom određenih ustanova“, kazao je Rovčanin.

Dodaje da je jako teško ispraviti očigledno i na globalnom nivou i kod nas opasnosti, navodi Rovčanin govoreći da je Zakon takav da se lice pušta iz zatvora nakon odsluživanja kazne.

Postpenalni period resocijalizacije opasnog zatvorenika je takav da po presudi od 20-30 godina izlazi na slobodu navodi on i dodaje da su kazneno popravne ustanove trebale da sprovedu sistem resocijalizacije da bi to lice postalo član zajednice.

„Ipak, to je jako teško. Važno je da kada smo pričali o djeci moramo ih zaštititi od svi uticaja koji dolaze i putem interneta i putem određenih kreiranja u samom društvu i sistemu a tiču se incidentnih situacija. Mi smo tradicionalno društvo gdje treba da se njeguju porodični odnosi. Razumijem moderno vrijeme, a iz njega treba uzeti sve ono što je dobro i što korespondira sa tradicionalnim narativom, a sve loše odbaciti. Kako se kaže, kada na samom početku postoje male razlike, na krajnjoj pojavi su to ogromne razlike. Konkretno kada je u pitanju Balijagić očigledno je da je u pitanju poremećen sklop ličnosti i vrlo opasan čovjek – ubica, čim poseže za takvim djelima. Moram reći i da institucije same države Crne Gore da postoji određeno zakazivanje u određenim fazama a to je nasljeđe pogrešno izgrađenog sistema. Nedostaje 1.500 policajaca, oslabljena je policija i institucije i mi to sad nasljeđujemo poslije 30. avgusta a nastojimo da se unaprijedi sistem“ kazao je on.