Ne negiraju, ali ne bi ni da obilježavaju – Kome smeta sjećanje na Jasenovac?

Piše: Vasilisa Ilinčić

O monstruoznosti i svireposti kojima su naši sunarodnici-mučenici bili izloženi u Jasenovcu, počelo je da se govori. I tek će se govoriti. Na desetine hiljada nevino stradalih, zvjerski izmrcvarenih ljudi, nepregledna rijeka kostiju bačenih bez pozdrava, oproštaja ili opela, sva strahota koja je zadesila toliko duša, nekih boljih i većih od nas, obavezuje da ne zaboravljamo. I dok je i najmanje iskre neke bazične ljudske empatije, premda podosta fokusirani na kakve marginalne, prevashodno materijalne stvari, znam – pamtićemo.

Tu nam obavezu možda pojačava to što su žrtve ozloglašenog logora u najvećoj mjeri bile srpske, ali dužnost sjećanja na jasenovačke mučenike seže mnogo dalje i trebalo bi da je daleko šira od bilo koje etničke grupacije. Genocid kakav gotovo da nije zapamćen u istoriji čovječijeg postojanja, koji je po brojnosti/procentualnosti jedino približan holokaustu (i sam dio holokausta), ili genocidu nad Jermenima; a po kakvoći – izlišno je govoriti, morao bi biti opomena svem civilizovanom svijetu.

Opomena do čega mržnja i društvena polarizovanost na podobne i nepodobne, naročito kada se kao linija rascjepa između njih postavljaju nacionalne i vjerske razlike, može dovesti. I prosto – nepojmljivo je da postoji samosvjesna jedinka u ljudskom obliku koja se na bilo koji način i iz bilo kojeg razloga protivi tome. Za sluge javnosti dobro znane hobotnice, što je svojevremeno o istoj susjednoj državi govorila na jedan u najmanju ruku neprimjeren način, nije neuobičajeno da matiraju sami sebe neukusnim istupima.

One koji su, u odsustvu bilo kakvog ljudskog osjećaja, morala ili principa, profitirali na mučnim ratnim vremenima, a od grobova neprijateljstava besprizorno pravili tržišnu robu, ništa ne može spriječiti da sad zbijaju političke kalkulacije s tim šta se smije, a šta ne smije obilježiti. I oni su skoro pa otvoreni po tom pitanju, naročito ovaj još neformirani podmladak, potpuno lišen svake mjere, koji nervozu zbog konstantnih neuspjeha ne može obuzdati.

Ipak, postoji neko ko je u cijeloj ovoj priči, ali i u našoj cjelokupnoj savremenoj istoriji, pao niže čak i od njih.

U ondašnjim partijama političkih i svakih drugih previranja bili su predstavljeni kao „bijeli pioni“, dobra pribrana strana koja se protiv rata borila svim silama. Bili su „anti“ svemu onom što su crni i crne radili. I oni ponovo – za profit, ne bi li kako narodu oči zamazali, i umjesto na otvorenim sukobima, profitirali na onim podmuklijim, lukavijim, zavučenim u poruke mira. A sada, nakon bezbroj šahovskih partija sa onima što bjehu zakleti da šaha neće igrati, i to samo prividno na drugoj strani table, ni ne kriju da su oduvijek bili isto.

Samo, neopisivo je žalosno što se to možda najeksplicitnije vidjelo na stvaranju tenzija oko odavanja počasti jasenovačkim žrtvama. Taman kada bih pomislila da najmaligniji i najbestidniji sloj crnogorskog društva ne može biti mizerniji, on tako bez abera krene da prebira po svirepno ugašenim životima, da reakciono spočitava i poredi neuporedive događaje, a sve sa ciljem da nam koliko je moguće ukalja pijetet.

I to radi tako pritajeno, pod velom nezavisnosti i nekih kvazisloboda, dijeleći ratne žrtve na one podobne za sjećanje i one koje to nisu. (A rekoh već do čega to vodi). Jasenovac ne negira, ali eto, nema potrebe da se obilježi. Nepodnošljivi krici više stotina hiljada nejači koje kao da i danas odjekuju krvlju natopljenom zemljom; u najstravičnijoj agoniji izgubljeni životi, roditelji izrabljivani pred očima djece i djeca izdahnula na rukama roditelja, krvožedna želja da se jedan narod muči i potpuno zatre – ništa od toga ih ne natjera da, barem na čas, zaćute.

Silni antifašisti negoduju zbog pomena na logor u kojem je, između ostalog, harao i antisemitizam. Zli jezici bi rekli, hoće negdašnji kvazilapsusi u novinskim naslovima na pravo. Jedino što ovoga puta nisu rekli „ne“ samo antifašizmu, već i svemu iole čovječnom u ovoj našoj paloj ljudskoj prirodi, na kraju krajeva i Evropi u koju se toliko zaklinju. Politiko-šahisti su izrugivanjem jasenovačkih mučenika, Srba, Jevreja i Roma, pali niže i od Limenki, Koverti, Jakni, Petlje, Prvih miliona.

Onima Drugima što se živi pojedoše jer Prvi biti ne mogu i to je moralni plafon. Deda pao sa merdevina berući jagode. Bilo kako bilo, kriminala ima svuda. Ovakvo transparentnog odsustva minimalne empatije, obzira i ukusa, zaista ne.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)