Ne navijati za Hrvatsku koja nije denacifikovana, stvar je kućnog vaspitanja

Piše Boško Vukićević

Nakon Jasenovca, jednog od najvećih zločina u istoriji čovječanstva, a ni nakon „Lore“ i „Oluje“, hrvatsko društvo nije preživjelo katarzu, tj. vrstu moralnog preobražaja.

Štaviše, niti jedan hrvatski zvaničnik nije nikada učinio javno pokajanje niti uputio javno, zvanično izvinjenje srpskom narodu za užasne, monstruozne, kvantitativno nepojmljive zločine koje je hrvatska država, u raznim oblicima svog postojanja nad njim učinila.

Za izostanak katarze i denacifikacije u hrvatskom društvu osnovnu krivicu snosi kolektivni Zapad i prije svih Evropska unija, koja je zarad nekih viših interesa (poput obuzdavanja Rusije i razdrobljavanja slovenskog svijeta) zatvarala oči naspram gore opisane pojave.

Naravno, sportsko navijanje bi u idealnom svijetu trebalo da bude stvar subjektivnog izbora i slobodne volje. Međutim, imajući prethodno navedeno u vidu, a polazeći od pretpostavke da je sport samo na papiru odvojen od politike a suštinski to nikada nije – ne navijati i ne oduševljavati se pobjedama bilo koje hrvatske reprezentacije, od strane pripadnika srpskog ili crnogorskog naroda – trebalo bi da bude stvar vaspitanja i zdravog razuma. Naročito ne treba navijati ako hrvatski selektori pobjede posvećuju „domobraniteljima“, tj. kreatorima pokolja i progona srpske nejači.

Konstatovati ogroman, nestvaran uspjeh hrvatske fudbalske reprezentacije, koja se juče plasirala u polufinale Svjetskog prvenstva, a u ranijoj prilici i u finale – jedna je stvar. Radovati se javno (podvlačim: govorim o pripadnicima srpskog naroda) – sasvim druga. Makar do pomenute katarze hrvatskog društva.

Kada lideri političkih partija u Crnoj Gori čestitaju na uspjehu hrvatskoj reprezentaciji sa „svaka čast!“, budite sigurni da iza takvih čestitki leže isključivo politički motivi i kalkulacije. Primijetio sam i naizgled bizarnu čestitku mlađanog lidera „Pokreta Evropa sad“. Kažem – bizarnu, imajući u vidu da je opštepoznato da je većina glasača tog pokreta srpske nacionalnosti, kao i da su mnogi od njih vjernici SPC. Ne čudi me izostanak kritike na datu čestitku od strane preostalog rukovodstva datog pokreta (a znam da mnogi od njih sigurno nijesu navijali za Hrvatsku), jer treba čuvati jedinstvo novoosnovane partije i sopstvene pozicije, vjerovatno. U osnovi Spajićevog gesta je, bez sumnje, dodatni pokušaj integrisanja Crne Gore u društveno-politički ambijent kolektivnog Zapada. To smo, uostalom, vidjeli i iz njegove nedvosmislene podrške NATO-u, Ukrajini ili „Paradama ponosa“. Međutim, iako je takva strategija politički legitimna, ona ne bi smjela uključivati negiranje ili obezvrjeđivanje žrtava naših predaka.